West Herzegowina fest, kulturna festivalska institucija Hercegovine, ove bi godine trebala doživjeti svoju sedmu reinkarnaciju, a glavno je pitanje – gdje? Onima koji još ne znaju, riječ je o putujućem, netko bi kazao nomadskom, festivalu amaterskog stvaralaštva, koji se proteklih šest godina selio po zapadnohercegovačkim općinskim središtima.
Naš sugovornik, Nikola Galić, jedan je od suosnivača i pokretača čitave priče koja je krenula kao jednodnevni kulturno-urbani event na širokorbiješkom bazenu, a izrastao u trodnevni festivalski događaj koji mirne duše može stati rame uz rame uz bok bilo kojeg festivala u regiji. Neke je čak ostavio i debelo iza sebe.
Gdje će ove godine WHF?
– Iskreno, nemam pojma. Počeli smo s razgovorima na tu temu, a lobiranja za pojedine lokacije su iz dana u dan sve jača. Na primjer, Ljubušaci bi cijelu priču rado vidjeli na Kravicama, Mostarci su također zainteresirani za gostovanje festivala u njihovu gradu, ali još ništa nije odlučeno. S obzirom da je prvi izlet WHF-a nakon dvije godine u Širokom Brijegu bio upravo Ljubuški, Ljubušaci su trenutačno najglasniji u izražavanju želje za domaćinstvom, ali nitko nije kazao da će festival ići u krug. Trenutačno se zna jedino da se ništa, još, definitivno ne zna.
Dakle, razgovori su počeli. Tko s kim razgovara?
– Uobičajena i uhodana ekipa koja je od početka uključena u sve. Tu je Gogo Bogdan, Ivećko Galić i drugi. Sve veći problem nam predstavlja veliki Gogin angažman, zbog toga smo lani i pomjerali termin održavanja festivala, kako bi on mogao sudjelovati neopterećen Dubrovačkim ljetnim igrama gdje će nastupiti i ove godine. S druge strane ekipa koja organizira sve ovo iz godine je u godinu sve više opterećena privatnim obvezama, tako da je sve teže okupiti ih i krenuti s pripremama.
Jeste razmišljali o pomlađivanju organizacijskog dijela WHF-a?
– U biti nama se svake godine priključi netko novi, to je neizbježno jer se festival seli iz mjesta u mjesto. Domaći nam dosta pomažu, ali sama jezgra ostaje ista. U taj dio nije baš jednostavno uključiti nekog novog, ponajprije stoga što ekipa koja do sada radi na festivalu vrlo dobro zna tko što i kako može. Ako se nekomu nešto da u zadatak, to se i realizira. S novim ljudima bi bilo lakše onoliko koliko bi bilo i teže. S druge strane, neminovnost je da ćemo morati, ukoliko želimo ovu priču nastaviti dalje, proširiti krug osoba uključenih u organizaciju.
Prateći WHF posljednjih godina zapazio sam da mediji nerijetko, neki i isključivo, pozornost poklanjaju tek poznatim facama poput Gorana Grgića, Rafaela Dropulića, Nere Stipčević i tako redom. Je li po srijedi promašena bit festivala?
– Apsolutno. Mediji, novinari i urednici koji trče samo za poznatim facama na festivalu po meni su potpuno nesvjesni svrhe i cilja WHF-a. WHF je upravo pozornica neafirmiranima, anonimnima, onima koji nemaju prigodu drugačije se kulturno izraziti. U biti, sve te poznate face koje dolaze na WHF, dolaze se pokloniti entuzijazmu i trudu tih mladih, anonimnih ljudi, a ne obrnuto. Srećom, najčešće upravo poznati medijima otkrivaju pravu svrhu festivala, tako da ta simbioza dobro funkcionira, a željena poruka se širi. Žao mi je jedino što dobar dio novinara za sugovornike ne odabire te mlade ljude koji se nerijetko prvi puta predstavljaju većem broju publike. Na to možemo malo utjecati, preostaje nam jedino nadati se da će se žarište interesa s poznatih prenijeti na one zbog kojih se sve i organizira.
Razgovarao: Hrvoje Marić | Dnevni list