Kad vidite staricu od skoro stotinu godina kako plete onda jednostavno morate zastati i porazgovarati. Upravo takvu scenu zatekli smo u Ljubuškom iznad Plantaže kako se obično kaže, a u predjelu Ljutine kako vele upućeniji mještani poput Ruže Spajić Majić. Igle u rukama tradicionalna crna odora koju je diktirala sila prilika, četiri velika rata u nepunih stoljeće i pol, na glavi ‘meculet’ zvan „rudenjak“, lice poput hercegovačke zemlje u ljetnim mjesecima. Izbrazdano dugim boravcima na otvorenom, suncem, kišom, vjetrom… Baka Ruža je pravi primjer hercegovačke žene preko čijih se leđa prelamalo burno dvadeseto stoljeće.
„Vidi se još plesti“, započinjemo bojažljivo ne znajući na kakav ćemo prijam naići. „Vidi, vidi, nemam drugog posla, a naučila radit pa mi nezgodno besposlenoj sidit. „Kome pletete?“, nastavljamo propitivati. „Ko jami, nekom onako, neko da nešto…“ „Koliko godina se nakupilo?“ „Puno. Blizu stotinu“. „Služi li zdravlje“, nastavljamo propitivati dok iz kuće izlazi Ružina unuka Ivanka i dodaje: „Upisano je da je rođena 20. siječnja 1917., mada mi mislimo da je rođena koju godinu prije, jer dosta priča o Prvom svjetskom ratu“. „Dobro je zdravlje, ne mogu reć’ ni da me prst ikad bolio, samo žalost, žalost me ubi. Muž mi poginuo u ratu, tek se udala, sina jedinka imala, umri. Gola ledina osta…“, sjetno će baka Ruža. „Kako se živjelo dvadesetih, prošlog stoljeća? „Jadno, jadno, od tereta, ne od gladi. Gladna nisam bila, bosa nisam bila, a ovo drugo ne znan što me nije gonilo. Ciganka me proklela kaže – vele ćeš živit, dosta ćeš jada vidit…, kasnije sam skopčala što mi je rekla. „Kad je to bilo?“, insistiramo. „Davno. Jamila mi ruku, gleda i tako veli – ćeri moja dugo ćeš živit, dosta ćeš jada vidit, a onda kao da ga je iskrenula na mene. Da mi je tada neko reka šta ću sve predeverat… Čovika nestalo, jedno dijete k’o sunce gledala.… Radila sam u rukama, tkala, vezla, kopala u polju kad neko zovne… Tkaj gunje, tkaj torbe, drugu robu. Slabo se plaćalo, nije se imalo, neko donesi mrvu vina, čašu rakije… „Je li vino dobro za dug život?“, pitamo Ružu dok grli upravo pristiglog praunika Nikolu. „Kako nije, čim popiješ stomak proradi. Vino, izjutra čaša rakije i koja suva smokva, to je dobro i onda ‘pukaca’ (kokica op. a.), to sam volila“, uz osmijeh će starica kojoj je jedino iskustvo s liječnicima bila operacija očne mrene.
Unuka Ivanka ističe da je baki Ruži ‘preko noći’ poslije smrti sina, po svemu sudeći ‘od tuge vid oslabio’. Uglavnom, ova starica koja još ne može „bespolsena sidit“ugodnu starost proživljava uz unuku Ivanku njezinog muža Antu i praunuka Nikolu, u Ljubuškom, ispod Ljutina…
