FOTO: Ivoni Grbavac nagrada za najbolji literarni rad „Pobijeni hercegovački franjevci“

ivona grbavac

Prilikom obilježavanja  IV. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca dodijeljene su i nagrade i prigodne plakete nagrađenima u III. nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci.

Prosudbeno povjerenstvo činili su: fra Vendelin Karačić, Krešimir Šego i fra Miljenko Stojić. Prosudbeno povjerenstvo donijelo je odluku da će za uzrast mladež biti dodijeljena samo jedna nagrada. Za literarni rad Pobijeni hercegovački franjevci dobila ju je Ivona Grbavac. 

lj
Ivona Grbavac iz Ljubuškog,  rodjena 18.11.1998. ucenica je I. razreda Gimnazije Ljubuski i VI.razred Osnovne glazbene skole Ljubuški – smjer klavir te aktivna članica franjevačke mladeži Frame na Humcu.
Ima veliku ljubav prema pisanju, prošle godine osvojila 2. mjesto na natječaju za najbolji neobjavljeni literarni rad HKZ Troplet s temom “Želim biti kao moj otac”.
U prepunoj širokobriješkoj crkvi fra Miljenko Stojić citirao je dio njenog literarnog uratka i dodijelio joj nagradu.
Pročitajte Ivonin literarni rad Pobijeni hercegovački franjevci koji je oduševio članove žirija.

{xtypo_rounded2}  

POBIJENI  HERCEGOVAČKI FRANJEVCI
           
 „Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti.
            Svojom ćete se postojanošću spasiti.“  (Lk 21, 17-19)

 

Franjevac. To nije samo sljedbenik svetoga Franje, nego i osoba koja sav svoj životni trud posvećuju Bogu i narodu i koja nesebično daje svaki djelić sebe kako bi se u ovom svijetu prepoznala Božja ljubav i milosrđe. Naši fratri su učinili toliko dobra za domovinu, jezik i pučanstvo. Njihova imena ostala su neokaljana i njihov rad ugraviran je u životima brojnog puka.

Kada nikog nije bilo da pomogne, oni su uvijek imali širom otvorena vrata za svakog tko bi ih tražio. Čuvali su tajne naroda i odnijeli ih sa sobom u grob. Zračili su svojom toplinom i bili sunce nakon svake kiše. Živjeli su skromno i ponizno. No bilo je nemoguće da to nekome ne zasmeta pa je njihovim životima smrt pokucala na vrata, ali ne onako tiho i neprimjetno kako to inače čini, nego oštro i nemilosrdno. Prerušila se u tijela komunista i učinila da u zadnjim trenucima života prožive najgoru muku. Poput lišća u jesen padala su njihova nevina tijela ljubeći majčicu zemlju. Neke od njih su vezali oštrim žicama koje bi im zaustavljale krv, neke su surovo bacali u hladne rijeke koje bi začas postale krvavocrvene boje. Nema tih riječi koje bi opisale bol u srcu čovjeka dok sluša jecaje žalosne majke kako tuguje za svojim dragim sinom. Zvona hercegovačkih crkava otada su zvonila još jače kako bi pokazala da ovaj narod to neće zaboraviti.  

U času svoje smrti zazivali su ime Božje, molili za spasenje svojih duša. Kada su se drugi odricali Boga kako bi ostali živjeti na ovoj zemlji, oni su čvrsto stajali uz Njega i borili se za život nebeski. I uistinu, velika je plaća njihova na nebesima. Pod majčicom zemljom sada leže tijela naših dragih franjevaca, a duše njihove počivaju u miru Božjem. U zimu četrdeset pete pluća trave teško su disala, a kiše su neumorno sapirale krv. Magla se spuštala i sve oko sebe obavijala velom tajne.

 Iza njih ostali su uspjesi, jačao je ponos i rasla je vjera.  Priča o 66 naših franjevaca prenosit će se naraštajima i svaki kamen hercegovačkog krša će ju znati; oni nikada neće biti zaboravljeni u sjeni prošlosti, a tamnosmeđi habiti budit će samo sretne uspomene.

 

 “Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.” (Lk 20,34-36)

 {/xtypo_rounded2}

 

picasa_albumid=5978886989751839249

 

LJ::portal