U nedjelju 24.03.2013. sa početkom u 19 h, u caffe gallery Kerametal otvorena je izložba slika i skulptura umjetničkog izričaja Anđelke Hrkać, Lucije Zovko i Zvonimira Ćorića – Čoke. posjetitelji su imali priliku uživati u izložbu uz prigodan domjenak, te vokalne i instrumentalne sposobnosti Lucije Zovko. Izložba je dijelom prodajnog karaktera. Za sve
informacije možete se obratiti osoblju izložbenog prostora.
Anđelka Hrkać rođena je u Dobrkovićima 1960. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Širokom Brijegu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirala je povijest. Djelatnica je Narodne knjižnice u Širokom Brijegu. Slikarstvom i kiparstvom aktivno se bavi šest godina. Dosada je imala jednu samostalnu izložbu i desetak skupnih.
Lucija Zovko rođena je 1991. godine u Mostaru. Osnovnu školu završila je u Pologu, gimnaziju u Širokom Brijegu, gdje je završila i osnovnu i srednju glazbenu školu. Studentica je treće godine na Glazbenoj akademiji Sveučilišta u Mostaru. Slikarstvom se bavi tri godine, a ovo joj je već peta skupna izložba.
Ipak, glavna umjetnička preokupacija joj je glazba gdje je imala niz uspješnih javnih nastupa kako instrumentalnom tako i u vokalnom izričaju.
Zvonimir Čorić – Čoka rođen je 1953. godine u Tomislavgradu. Osnovnu i srednju školu završio je u Širokom Brijegu gdje sada živi kao umirovljenik nakon što je radni vijek proveo kao uspješan urar. Sudionik je domovinskog rata s činom satnika. Slikarstvom se počeo baviti prije pet godina i to čini isključivo iz ljubavi. Ovo mu je treća skupna izložba.
{xtypo_rounded2} 0pća ljudska karakteristika pri usvajanju novih i nepoznatih vještina, jeste postojanje bojazni da nećemo biti uspješni i da je to put s neizvjesnim ishodom. U slučaju ovih likovnih entuzijasta to nije bilo važno. Bila je važna avantura i poriv da se za nečim traga, da se bude aktivan i kreativan.
Tako je Anđelka Hrkać usmjerena ka slici kao površini koju treba organizirati, a taj tip vizualnosti otkrio je njene utiske i sjećanja na osnovama kojih gradi svoj slikarski pristup, koji će joj otvoriti put u neistražene predjele. Ona je dokazala ono što nije htjela – da cilj uljane slike nije u doslovnom prenošenju oblika iz života, već u stvaranju samostalne i osobne stvarnosti. Luciju Zovko su manje zanimale znanstvene teorije o svjetlosti, o boji, a više jednostavni doživljaj motiva viđeno neposredno. Njena senzibilnost promatranja bila je više usredotočena na analizu vlastite nutrine, budući da se samo u njoj stvara ona duhovna ravnoteža. Svjetlo u njenim slikama je skoro božanski dar, duhovni princip koji je u stalnoj borbi s materijom, iz čije nutrine kao da vibrira ulijevajući joj život; u njenoj viziji osnovu čini suprotnost između svjetla i sjenke. Za Zvonimira Ćoriča – Čoku je karakteristično da nikada nije gubio osjećanje preciznog opserviranja i psihološkog poniranja u motive. On je stekao uvjerenje da su boja i linija sredstva samostalnog izraza i da je samo raspoređivanjem obojenih površina uokvirenih linijama, moguće izraziti cjelinu vizualnog iskustva i proizvode maštu. U slikama one su konkretni simboli vidljive stvarnosti, a još više izraz unutrašnjih ritmova i vibracija.
Ovi zanesenjaci kolorističkih manifestacija su primijenili osnovni zadatak umjetnika da ropski ne imitiraju, već da na neki način imitirajući idealiziraju i oplemenjuju svijet. Oni nisu dosljedni prikazivati odredene sadržaje, nego su ih interpretirali u ono Što bi oni mogli biti.
ak. kipar Željko Marić
{/xtypo_rounded2}
Više fotografija možete pogledati OVDJE.
{xtypo_info} Sponzorirani članak {/xtypo_info}