Osjećamo zahvalnost prema caru i kralju Franji Josipu koji 1912-te dade izgraditi čestiti makadamski put od Donjih Plužina na prometnici Gacko – Nevesinje, pa do četrdesetak kilometara udaljenog Uloga u općini Kalinovik. Naša ruta je kraća do Morina, nekih 15-ak kilometara. Iako održavanje nije baš redovita pojava tvrdi donji stroj puta
osigurava sigurnu vožnju, mada bi na našim asfaltnim putovima koje Mostarci po japanski prozvaše „sama jama“ izmučeni automobil da pričati znade, imao što reći. Međutim, truckanje i prašina zaboravljaju se pred prizorom. Morine su istinski raj na zemlji! Jedna od posljednjih oaza netaknute Hercegovine. Onaj tko ne vjeruje neka potegne tih petnaestak kilometara naravno od Vidovdana (15. lipnja), pa do Lučindana (18. listopada), ranije i kasnije nije preporučljivo jer zime su tamo duge i „vučljive“.
Upravo u tom intervalu, u ta četiri mjeseca, na Morine i dalje na sjever i sjeveroistok zavisno od ispasišta, kretali su južno hercegovački stočari „planištari“ sa stadima ovaca i goveda. Kako su Morine bile prvo odredište ta se riječ usjeka u pamćenje svih generacija od Ivanjice na krajnjem jugoistoku zemlje Humske, pa do Počitelja. Bio je to zahtjevan put, koji je trajao tri do četiri dana, istodobno tegoban i lijep. Planištari, pratidžije, kiridžije, podvikivanje, glasanje stoke…, sve se to miješao i stapalo u jedinstveno na žalost u literaturi slabo opisano i pomalo zaboravljeno, putešestvje. Pokušavamo zamisliti kako je to nekada bilo dok slušamo 82-godišnjeg Boška – Boškana Puljića zvanog Handžić iz Čapljine. Boškan je jedan od posljednjih planištara. S planinom se oprostio uoči rata 1991. godine.
O planištarima ćemo drugom zgodom, ovom prilikom vrijedi koju reći o Morinama. Uz saputnika Ivu Raguža, kolegu iz Stoca, sliku upotpunjuju Mladen Đurica i Nemanja Milović iz Nevesinja, uposlenici PD „Morine“, ali nigdje bijelih stada. Rekoše nam dva čobana paze na 80-ak goveda i 200-njak ovaca, dok oni sviđaju druge poslove. Dok mi zaneseni ljepotom s ushitom pričamo o Morina, Mladen nas upozorava da taj krajobraz ima i svoju drugu stranu, duge i teške zime, vukove koji torove obilaze u čoporima.
„Ponekad naiđe i međed, ali on ide svojim putem“, veli Mladen, a nama se u sjećanje vraćaju Boškanove riječi:
„Četrdeset posto ove zemlje je naš grunt“, ustvrdi misleći na stanovnike Južne Hercegovine tzv. Humljake.
Dok zamišljamo kako u Daytonu o tome pojma nisu imali, pogleda uprtog prema Jakomiru čije bi padine bile idealne za skijaške terene, zaključujemo da to baš i nije bezvrijedna zemlja. Čujemo bez obzira na klimatske promjene na Morinama snijega ne manjka, eto prilike i za Humljake ako nekad sreća pomiluje ovu zemlju, da umjesto od bijelih stada žive od bijelog snijega.
Inače, poslovično pedantni austrougarski činovnici zabilježili su da je 1907. godine na Morinama paslo 97.000 (!) grla stoke. Ovog ljeta kako rekoše Mladen i Nemanja, na ispaši je oko 5.000 grla, ističu da se broj povećava. Što se tiče Humljaka, put Morine potegnu za blagdan sv. Ane u Ulogu, 26. srpnja, te u zadnje dvije na blagdan sv. Ilije na Morinama, 20. srpnja. Tko zna, možda će opet učestati?
picasa_albumid=5918734404935006161
Dušan Musa | LJ::portal