Crvena zemlja, podzide, u okrajcima grab i hrast bojažljivo rastvaraju pupove, prizor rezerviran za prvu polovicu ožujka, a treća je dekada travnja? U Vojnićima! Što se dogodilo s poljem s ljudima, ne mogu a da se ne zapitaju prolaznici i namjernici koji u ovom dijelu godine znaju prođi kroz ovo ubavo selo zbijeno u podnožju brda biokovskog masiva?
Kuće stješnjene, u strani, polje je svetinja, obrađuje se svaki pedalj zemlje, obično u ovo doba kipti zelenilom… Trebalo je tako biti i ovoga travnja, vrijedni mještani čim se povukao snijeg u veljači, kao i ranijih godina zasadili su njive s kojih se godišnje vade stotine tona mladih krumpira. Kampanja započinje s prvim danima svibnja, a traje nešto duže od mjesec dana. I to je to, život za mjesto prozvano „Selo mercedesa“, za koje je rani krumpir drugi sinonim. Ovog proljeća kao da ga neće biti?
„Od početka godine sedam prirodnih nepogoda nas je zadesilo, godina je počela sušom, uslijedio je jednomjesečni snijeg, tek što smo posadili krumpir počela je suša, pa nije odmah mogao niknuti. Onda je došao jedan, pa drugi kasni mraz, a između njih i tuča. Sada već danima pada kiša. Tužno je polje, a i mi s njim“, sjetno priča Miro Ćutuk, mještanin kojeg je krumpir othranio, inače predsjednik Odbora za poljoprivredu Skupštine ZHŽ.
„Ovdje se godišnje kopa 3.000 tona ranih krumpira, bilo je mrazeva i loših godina, ali nikada ovako. Ni približno ovako. Znali su stradati niži dijelovi polja, do kanala za navodnjavanje, sada je otišlo sve, do puta. Ne znam kako će ljudi ovo preživjeti. To im je osnovni prihod. Razmišljam, trebat će im pomoći da zasnuju proizvodnju naredne godine“, tvrdi Ćutuk.
„Vidite i sami, crno da ne može crnje biti. Meni su 54 godine, dakle pamtim 45 godina, nečeg sličnog se ne sjećam. Mislim da ovo nije doživio ni moj šukundeda. Nije ovo samo naš gubitak stradala je cijela općina, svi koji žive od mladih krumpira. Osjetit će to i trgovci, vlasnici kafića, svi…“, ističe Leko kojeg smo sreli u polju dok se vraćao iz obilaska.
„Bilo je loših godina, ali ovako nije od kada znam“, tvrdi 74-godišnji Hrvoje Ćutuk i dodaje: „Velikog snijega se sjećam i ’56-te, ali poslije nije bilo ovako. Onda se krumpir sadio za sebe, a sad od toga živimo. Uložilo se puno ove godine, kad bi se bar uloženo izglavilo bilo bi dobro“, kaže Hrvoje.
Obično je u ovo doba u Vojnićima u iščekivanju početka kampanje vađenja ranih krumpira veselo. Ovog puta u seoskoj gostionici zatičemo samo vlasnika Milu Leku i jednog gosta. „Narod se povukao u sebe, šuti, nije mu do kavane“, veli gazda Mile odgovarajući na nepostavljeno pitanje.
Zbog obilnih kiša mještani ne znaju kako će sve skupa završiti, koliko će krumpira istrunuti u zemlju. Uglavnom procjene se kreću da će urod biti 40 do 50 posto manji. Možda i više? Da nevolja nikad ne dolazi sama vidjeli smo i po crvenom luku, koji oštećen tučom uz obilne kiše trune…
„Ima li kraja nevolji“, kao da lebdi pitanje dok u predvečerje napuštamo naselje sa najkultiviranijom zemljom u BiH.
{gallery}dmusa_vojnici{/gallery}