U petak je u opuštenoj atmosferi Koćuše u Veljacima održana promocija zbirke pjesama Nevenke Kovačević “S tlapnjom mojih predaka”. Nevenka Kovačević, rodom iz Vitine, intenzivno piše već petnaestak godina, a ovo joj je četvrta zbirka pjesama koja govori o rodnom kraju i sjećanju na djetinjstvo…
Osim autorice o knjizi su još govorili Dragica Zeljko-Selak te Krešimir Šego, pjesme iz knjige su čitale Ivana Kovačević i Katarina Nižić, dok je u glazbenom djelu programa nastupila klapa sv. Paškal iz Vitine, te desetogodišnja Ana Bakalar na flauti.
ISPRED VITINE
Budeš li od mene tražila objašnjenje
zašto nisam ispunila obećanje
i vratila se natrag kušati mekoću
tvoga kruha, ne dopusti
da tražim isprike jer ih i nema.
Trošila sam tabane po bijelom svijetu
ostavljajući iza sebe kilometre i nade.
Uzdizala se i spuštala,
godinama nosila na leđima teško breme,
sve dublje upadala u zamke
koje mi je život
svakodnevno podmetao pod noge.
Dobivala sam i gubila,
brazdila otoke i priobalje,
skretala s puta,
iskakala iz kolosijeka prošlog vremena.
Hodala i osluškivala
ne bih li čula žubor Vrioštice,
cvrkut liske u ševaru,
škripu kolskih kotača,
i svog oca kako škurijom tjera
upregnute konje kroz polje,
osuđena na spoznaju
kako ih nikada više neću čuti.
Al’ odjednom u sutonskom smiraju dana
ukaza se brdo nageto nad izvor rijeke
u mojoj Vitini,
i shvatih kako sam se primakla
žuboru hladnog vrela
koje kao jak pljusak kiše
gasi žeđ na mojim suhim usnama.
Budeš li od mene tražila objašnjenje
zašto nisam ispunila obećanje
i vratila se natrag kušati mekoću
tvoga kruha, ne dopusti
da tražim isprike jer ih i nema.
Trošila sam tabane po bijelom svijetu
ostavljajući iza sebe kilometre i nade.
Uzdizala se i spuštala,
godinama nosila na leđima teško breme,
sve dublje upadala u zamke
koje mi je život
svakodnevno podmetao pod noge.
Dobivala sam i gubila,
brazdila otoke i priobalje,
skretala s puta,
iskakala iz kolosijeka prošlog vremena.
Hodala i osluškivala
ne bih li čula žubor Vrioštice,
cvrkut liske u ševaru,
škripu kolskih kotača,
i svog oca kako škurijom tjera
upregnute konje kroz polje,
osuđena na spoznaju
kako ih nikada više neću čuti.
Al’ odjednom u sutonskom smiraju dana
ukaza se brdo nageto nad izvor rijeke
u mojoj Vitini,
i shvatih kako sam se primakla
žuboru hladnog vrela
koje kao jak pljusak kiše
gasi žeđ na mojim suhim usnama.
Nevenka Kovačević
{gallery}promocija_knjige_vitina_nevenkakovacevic{/gallery}
LJ::portal