Iako mnogima na jugu Hercegovine djeluje nestvarno, vukovi su stočaru Draženu Rašiću iz Podzelenikovca jednog od zaselaka prostrane Tihaljine, sela u grudskoj općini, zaklali tri konja i bređu junicu.
„Znali su se oni pojaviti i prvašnjih godina, nalete i prođu, uzmu svoje, s čim stočar mora računati“, pripovijeda Dražen, te nastavlja:
„Ove godine nešto ih je zadržalo, valjda ‘rana. Tu su već misec dana. Zaklali su i pojili dva ponija, jedno odraslo ždribe i steonu junicu. Šteta velika, 7 – 8.000 KM. Kad san i’ kupova’ ponije sam plaća po 600 eura. Prijavija san, rekli su pomoći, općina Grude i Županija Z-H,“ veli Dražen s kojim krećemo vidjeti kobili koju su ozbiljno ranili.
„Pasla tu podkućon, s njom bilo ždribe. Ja mislin da su oni napadali ždribe, a ona ga je branila pa su je ranili. Dolazio veterinar, gledao kaže da su vučji zubi. A što bi drugo napalo na konja“, pita se Dražen, pa nastavlja:
„Mogu samo medvid, ako je mesožder i vuk.“
Slažemo se, dok Dražen pokazuje rane na pitomoj životinji. Bila je to očito žestoka borba u kojoj ni vukovima nije bilo lijepo. Vidljive rane po stomaku i bokovima životinje, a najizrazitija je na zadnjem hrptu, gdje je kobila ostala bez komada mesa! Upravo se vratila s ispaše. Dražena pitamo što će ako vukovi opet napadnu.
„Što ću ne znan, ja ne mogu i neman di stoku držati zatvorenu. Od toga moja obitelj živi. Petoro djece, ja žena i majka…“
Zaista pred Draženovom kućom je pravo životinjsko carstvo – ima šezdeset ovaca uz koje sada obvezno ide pastir, dvanaest konja, petnaestak krava računajući i tri bika, čak dvadeset i troje magaradi (!), približno toliko koza koje su se odmetnula i žive negdje u brdu. Ne može ih naći, već mjesecima ne dolaze kući. Bilo kišovito, pa kao ranijih godina ne dolaze na pojilo, a kako je trave obilje ni ne pomišljaju na civilizaciju. Da nisu i njih „posjećivali“ vukovi, pitamo Dražena.
„Ne virujen, gore, pokazuje na obližnje brdo Zelenikovac, takav je gustiš da im vuk ne može ništa. Koza je brza i spretna po kamenu“, tvrdi pomalo tješeći i sebe i nas.
Desetljećima su današnje generacije na jugozapadu Hercegovine prva znanja o vukovima sricali iz čitanki ili priča starijih kako ih je na tom području bilo desetak godina iza rata. Stariji su pri tome dvojili, jesu li to bili ‘pravi’ vukovi ili podivljalih ovčara zaostali nakon povlačenja njemačke vojske. Onda je sve palo u zaborav, a nakon otvaranja gastarbajterskih putova sve rjeđa stada mirno su pasla, bez bojazni.
Potvrđuje to i Biserka Rašić, Draženova majka koja kaže:
„Ja sam ovde došla (udala se op. a.) 1966., vukova nije bilo, niti su se spominjali. A onda se prije nekoliko godina o njima počelo pričati. Veliku su nam štetu napravili, a neznan kako ćemo s njima dalje“, pita se zabrinuta Biserka.
{jlex}picasa:106682547432003943589/Vukovi{/jlex}
