Ne doživljavaj ovo kao klasičnu kolumnu. Ovo što trenutno čitaš ja bih ti pričao da si sad ovdje preda mnom. No, nisi. Čitaš ovo u nekom sasvim drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Vidjet ćemo na koncu teksta hoće li je uopće biti.
Za ovaj tekst postoji prikladan soundtrack – pjesma kršćanskog rock benda U2 „Still haven’t found what I’m looking for“ u izvedi Bona Voxa i Brucea Springsteena.
Posljednjih 10-ak dana nalazim se u nekakvom čudnom vakuumu, iako se to kod mene na prvi pogled ne primijeti, jer vješto zamaskiram ono što me muči. To je jedno jako čudno i nezgodno stanje da jednostavno ne znam odakle bih počeo, jer naša svakodnevnica satkana je od sitnica, i to ne od sitnica koje su nevažne, nego od sitnica koje stvarno znače život. Moj problem jest što previše razmišljam. Previše analiziram. Previše se pitam. Ne znam baš mogu li sve to nazvati – problemom, ali ova ambivalentnost mi nekad dođe kao blagoslov, a nekad kao prokletstvo.
Jedan od uzroka ovog nezgodnog vakuuma jest vjerojatno premorenost i psihički zasićenje prouzrokovano ljudima, stvarima i situacijama. Drugi uzrok je jedna, na prvi pogled, beznačajna sitnica – jedan običan SMS. „Dado, može li se više puta u životu istinski voljeti?“ Kao iz pika sam odgovorio: „Naravno da može“ i otvorio sam, što bi se reklo, „vrata paklena“. Nekoliko sam dana razmišljao o tome što znači iskreno voljeti. Pa sam u tom periodu počeo malo čitati Mešu Selimovića i to me skoro pa dokrajčilo. Što se tiče Meše Selimovića, da nosim kapu, vjerojatno bih je Meši prvom skinuo. Da i ne govorim o tome kako sam mu u svojoj glavi za svaku oblikovanu misao podigao spomenik.
Uglavnom, razmišljao sam o pravoj ljubavi i o tome kako mi je Bog u jednom trenutku mog života pokazao smjer u kojem trebam ići, i to na, za mene osobno, jako čudan i čudesan način. Skrenuo me je s jednog puta koji me vodio u propast i usmjerio na ovaj put na kojem sam sad. U tom sam trenutku osjetio kako je Božja milost stvarno čudesna. Ali, zahvaljujući vakuumu, počela pratiti misao što ako Bog od mene očekuje nešto drugo? Što ako Bog od mene želi nešto drugačije? Što ako sam negdje promašio neki njegov putokaz?
Također je u more ovog umora i misaonih dubioza upala i jedna kap pitanja „Što bi bilo da je bilo…“ Pitao sam se što bi bilo da sam ja ovakav kakav sam sad trebao donositi neke odluke u prošlosti: bih li postupio drugačije i što bi bilo drugačije? Ali kad je riječ o ovome „što bi bilo da je bilo“, nama ljudima uvijek izgleda lijepo ono što se nikad nije ostvarilo. Uvijek nam izgleda moćnije i bolje ono što se nikad nije dogodilo. Svjestan sam da se sve razvija upravo onako kako se i treba razvijati te da se sve događa s razlogom. Budući da sam osoba koja ne živi u prošlosti, sve sam to u svojoj glavi razriješio. Ali ove dubioze su u meni ostavile traga, te sad ne znam kako dalje i u kojem smjeru. Jer, kao što kaže pjesma „I still haven’t found what I’m looking for“ (prijevod: „Još uvijek nisam pronašao ono što tražim.“). Pogotovo ovaj dio „Znaš da vjerujem, ali još uvijek nisam pronašao ono što tražim.“
Ima jedan dobar citat Hermana Hessea kad se on obraća Stepskom vuku: „Stepski vuče, ti si za ovaj jednostavni, udobni svijet što se zadovoljava s tako malim stvarima, odveć zahtjevan i gladan, i on te za to mora izbljuvati, jer ti za njega imaš jednu dimenziju previše.“ Ne umišljam sebi stvari, ali ne mogu protiv sebe. Svjestan sam nekih stvari u sebi i svjestan sam da, iako ja to ponekad ne želim, moram tražiti tu dimenziju više. Često u sebi osjetim onaj pozitivni nemir koji me tjera na više, koji me tjera na nešto bolje.
Tih me dana i mama zvala, ali nisam joj se htio javiti, jer ona meni primijeti po glasu, ako nešto nije dobro, pa se bezveze zabrine, pa onda mene muči to što se ona brine. Radije volim ovako zadržati neke stvari u sebi i neka se ništa ne talasa.
Neprestano razmišljam o sebi, o Bogu i o svijetu. I stalno mi zvoni u ušima ovaj stih: „Znaš da vjerujem, ali još uvijek nisam pronašao ono što tražim.“ Još uvijek nisam ono što bih trebao i mogao postati. Još uvijek nisam ono što Bog očekuje od mene da budem. I u tom razmišljanju… Tako sam blizu rješenja, a tako daleko. Čim pomislim da sam sve shvatio, sve se raspline samo od sebe. Jednostavno mi ispari iz glave taj odgovor za kojim čeznem. U pjesmi se spominju osvojeni planinski vrhovi, pretrčana polja i razni drugi pothvati koji idu u jednom smjeru – „only to be with you“.
U evanđelju piše: „Nebesko je kraljevstvo kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, rasproda sve što ima i kupi ga.“ Ili ona druga prispodoba u kojoj je to nešto za čim ja tragam isto kao ono blago na njivi za koje vrijedi sve svoje prodati i kupiti tu njivu, iskopati blago i uživati u njemu? E, to ja tražim…. Tražim taj biser, tražim to nešto što će me upotpuniti, a još ga nisam našao. Dovoljno sam hrabar i nije me strah ostaviti sve u potrazi za tom pravom ljubavlju. Jer prava ljubav je Bog. Ali Bog ti nikad neće s nebesa dati direktno tu ljubav, nego ti pruža određeni kanal (ili osobu ili situaciju) preko koje se to doživljava. Ja tražim upravo taj kanal Božje ljubavi, svjestan da ću pravu ljubav osjetiti tek nakon smrti.
Veli mi jedna osoba: „Ja ne znam bih li toliko toga dala, a da na kraju završi tužno.“ Tu je ponekad prisutan onaj oprez koji nas ljude blokira. Jer, k’o što kaže Shakespeare, u pravoj ljubavi, nikad ništa nije teklo glatko. Prava ljubav je teška, ali se isplati boriti za nju. Teška je, nezgodna je, zna ljude ubiti pojam i baš ono pravo unezgoditi. Ljudi zbog nje znaju raditi gluposti i ne spavati noćima. Ali isplati se… To što ponekad završi tužno, redovito je stvar da se netko od ljudi, jer je Božja ljubav (koja se uvijek osjeti preko ljudi) toliko moćna i snažna – to je jedna razorna sila koja može cijeli svijet okrenuti naglavačke. Ali, da bi ta sila djelovala – treba je prvo aktivirati.
I opet se pitam: do kad će trajati ova moja potraga za tim nečim što tražim? I što je to što Bog želi od mene? Mislim da je to ključ upravo u nesigurnosti. Bog se uvijek lakše pokaže u nesigurnosti. U onoj poteškoći da se totalno prepustimo Božjoj volji, koja nije nešto negativno, nego nešto što čovjeka dovodi do onoga za čim on traga. I sam je sv. Franjo pošao tim putem: bio je nezadovoljan i nesiguran i tražio je nešto drugo. Neprestano je pokušavao nešto drugo i nešto drugačije dok nije osjetio „predokus Božje ljubavi“.
I Bono Vox na kraju pjeva: „Gospodine, ja nisam dječak. Ne, ja sam muškarac. I vjerujem u Obećanu zemlju.“ To je to. Ja sam svjestan dugotrajne i mukotrpne i ustrajne pripreme za taj ulazak u Obećanu zemlju. I nadam se da će gore biti nešto stvarno moćno, nešto zbog čega se isplatilo ovdje na zemlji i plakati i mučiti i ubijati se u pojam kojekakvim mislima. Ne znam tko je tu koliko u pravu, ali sve mi se više sviđa ona islamska varijanta raja sa 72 djevice.
I, na koncu, završio tijek ovih svojih misli s jednim citatom Ive Andrića koji u svom romanu „Na Drini ćuprija“ piše: „Muči se čovjek dovijeka, a nikad nema ni ono što mu treba, a kamoli ono što želi.“
dnevno.ba