Iza njega su godine i godine naporna studija, duhovne izgradnje i obrazovanja u kojima se formira u pravoga Kristova svjedoka. Svaki trud, svaki napor, svaka žrtva dobiva svoj smisao kada mlad svećenik započinje slaviti svoju mladu Misu. Tada se cijela Crkva raduje s njime, sudjeluje u njegovim molitvama, u slavlju i veselju.
Tako je bilo i 27. srpnja u župnoj crkvi sv. Jakova apostola u Međugorju kada je svoju mladu Misu služio fra Goran Azinović.
Kao mladomisničku krilaticu izabrali ste tekst iz Ivanova evanđelja: „Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.“ Što Vas je vodilo pri izboru mladomisničke krilatice?
Kada sam birao mladomisničku krilaticu, birao sam ljubav. Uzeo sam evanđelje ljubljena učenika. Upravo to želim biti, ljubljen učenik. U životu sam to u izobilju i osjetio. Osjetio sam kako me Bog ljubi svojim cjelovom i mirom. Čovjek koji je sposoban ljubiti, sposoban je i primati ljubav, a upravo je to potrebno današnjem svijetu. Ako te ljudi i iznevjere i ako se ne osjetiš dovoljno od ljudi ljubljen, dovoljna je svijest da te Bog ljubi. Zato sam uzeo evanđelista Ivana. Na kraju sam uzeo i Petra, onoga koji govori: „Gospodine, ti znaš da te ljubim.“ Petar je silan učenik, on je prvi. Ja ne želim biti prvi u časti, nego u služenju. Petar je također simbol onoga koji je gorko i grdo pogriješio što je izdao svoga Učitelja, ali opet Petar ima snagu zaplakati i tražiti oproštenje. I stoga sam upravo uzeo tu Petrovu rečenicu: „Ti znaš da te ljubim.“ Iako sam slab i grješan, imam svijest i govorim Gospodinu da ga ljubim. Grijeh nije nešto što zauvijek razdvaja Boga i čovjeka, iz grijeha se može rasti. Tom krilaticom želim kazati da nikada u životu ne želim zatvoriti vrata Božjoj milosti. Kada dođu i teški dani, neka Gospodin zna da ostajem u njegovoj ljubavi.
Kada ste i gdje rođeni, kako je teklo Vaše odrastanje do svećeničkoga poziva?
Rođen sam 28. rujna 1988. godine u Konjicu. Tijekom ratnih zbivanja obitelj je bila prisiljena otići iz Konjica. Nastanili smo se u Međugorju. Uvijek kažem da je to bila Božja providnost. Moji su roditelji zavoljeli Međugorje. Oni su ovdje prepoznali Gospu kao majku koja okuplja svoju djecu. Poslije završene osnovne škole otišao sam u sjemenište
u Visoko, gdje sam završio franjevačku klasičnu gimnaziju. Iznimno sam zahvalan braći franjevcima iz Bosne Srebrene. U franjevački red stupio sam na Humcu 2007. Teološki studij završio sam u Zagrebu, a za đakona sam zaređen u Čerinu. Đakonsku godinu proveo sam na Humcu. Za svećenika sam zaređen na svetkovinu sv. Petra i Pavla u
katedrali u Mostaru.
Kada ste i kako osjetili svećenički poziv? Je li to bio trenutak ili je to sjeme u Vama sazrijevalo polako?
Rekao bih da je to bio trenutak. Od svih pogleda koje sam osjetio prema drugim ljudima, taj je bio poseban − pogled u Isusove oči. Bilo je to pred kraj osmoga razreda. Tada
sam jednostavno dobio poziv. Rekao sam to svojim roditeljima koji su me uvijek podupirali i tada sam krenuo u sjemenište. Majka mi je nedavno rekla da otada, od moga odlaska
u sjemenište, svakodnevno moli krunicu. To mi je bila velika snaga. Jako sam joj zahvalan i doista sam ponosan na svoju majku. Uvijek je bila tu kad mi je bilo najteže, tješila me i hrabrila. Zahvalan sam Bogu na daru svojih roditelja. Siguran sam da se poziv rađa u obitelji.
Župljanin ste župe Međugorje. Fra Gorane, koliko su Gospina ukazanja i Gospine poruke utjecale na Vaš svećenički poziv?
Iako sam iz Međugorja otišao nakon završene osnovne škole, ovdje je moj dom. Tu se osjećam najljepše, ljepše nego u Zagrebu, Konjicu ili bilo kojem drugom mjestu. Međugorska duhovnost je posebna. Prisutnost Majke je ono što te ispunjava, što te čini sretnim. Ono što je posebno u Međugorju je mir. Međugorje je meni primjer mira i oslobođenja. Međugorje mi je puno pomoglo i uvijek ću biti zahvalan na tome.
Što biste poručili mladima koji razmišljaju o duhovnome zvanju?
Jako je važno biti pošten čovjek. Kada si pošten, a uz to vežem i pravednost, tada sve dolazi na pravo mjesto. Ako si pošten prema sebi i pravedan prema drugima, tada ćeš u svome životu osjetiti Božji poziv. Kada te Bog zove, dovoljno je da sebi kažeš tko si. Jer na nečiji se glas možemo oglušiti, ali ako je čovjek iskren prema sebi, mora priznati sebi da osjeća poziv, da ga Bog zove. Mislim da je danas više nego ikada potrebno odgovoriti na ljubav Božju, posebno mladi ljudi. Zato preporučam mladim ljudima da otvore svoje srce Gospodinu i da odgovore na njegov poziv.
