Prodekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, gvardijan samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru, svećenik, kolumnist, putopisac, sportaš… Moglo bi se reći kako fra Ike Skoke gotovo nema gdje nema. Uz sve obveze, izdvojio je vremena za intervju za Pogled.ba u kojem se osvrnuo na neke od gorućih problema vezanih uz studente, ali i visoko školstvo općenito. Koliko je teška studentska današnjica, nije mu nepoznato jer, kako kaže, kao svećeniku često mu se sa svojim problemima obraćaju mladi ljudi, kao i roditelji koji krajnjim naporima plaćaju svojoj djeci školovanje. Kao razlog visokim školarinama na mostarskim fakultetima, Skoko navodi činjenicu da visokoškolske institucije nisu financijski osigurane, prvenstveno u županijskim proračunima, pa su zato primorane živjeti od studenata i njihovih obitelji. Između ostalog, govori i o kvaliteti domaćeg visokoškolskog sustava, integraciji Sveučilišta u Mostaru, radu studenata Filozofskog fakulteta, te problemu diplomanata koji nakon studija završavaju na zavodu za zapošljavanje.
Vi ste profesor, prodekan, svećenik, gvardijan ste u samostanu sv. Petra i Pavla, usto ste i kolumnist, pišete putopise, udžbenike…Od svega navedenog, koje je Vaše temeljno zanimanje?
Ja sam temeljno franjevac i svećenik. To je moj prvi i temeljni poziv. Sve drugo što radim u životu ide nakon toga.
Biti svećenik i komunikolog zasigurno predstavlja jedan dobar spoj. Jeste li ciljali na to ili ste nekad uz put shvatili koliko je to dobra kombinacija?
Kada sam pošao u fratre, nisam ni znao za riječ “komunikologija”. Nekad devedesetih godina upoznao sam pokojnog profesora Pavla Novosela koji je predavao komunikologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, ali i u Mostaru. Postao sam njegov asistent, na čemu sam vrlo zahvalan, jer sam uspio od njega dosta naučiti. Međutim, u početku sam se skoro pune tri godine dvojio te se pitao je li komunikologija za mene, misleći da ona uči kako manipulirati ljudima. Naravno, to se može naučiti. No, ja sam to sebi objasnio na sljedeći način. To je slično kao kada čovjek u kući ima podrum, a u podrumu ima vina. On može uvijek biti pijan, ili može koristiti to vino umjereno za svetkovine i razne susrete. Tako je i s komunikologijom. To je jedna prelijepa znanost, međutim, kao i sve, može se zloupotrijebiti. Ja ju koristim za stvaranje dobrih odnosa s ljudima.
Danas su studentski standardi iznimno niski, pa su studenti suočeni s brojnim problemima. Imaju li oni običaj obratiti se Vama kao svećeniku za savjet i pomoć?
Ima puno takvih slučajeva. Nekad su to studenti, nekad roditelji. Zbilja je teška situacija za studente, odnosno za njihove roditelje koji ih uglavnom financiraju. Znam jedan slučaj u kojem obitelj tri godine nije primila plaću. To je stvarno teško.
Kako se može riješiti pitanje školarina koje su na nekim fakultetima Sveučilišta u Mostaru jako visoke?
Financiranje Sveučilišta u Mostaru, nažalost, još uvijek nije riješeno. To pitanje nije uopće ni predviđeno u županijskom proračunu. Sveučilišta dobivaju sredstva kao neke udruge. To je goruće pitanje koje treba riješiti. Sveučilište u Mostaru treba uvrstiti u proračune županija koje su ga i osnovale, tako da studenti i njihovi roditelji ne budu glavni izvor prihoda.
Koliko su uopće kvalitetni naši studenti, ali i profesori?
Mlado smo mi sveučilište, u svakom pogledu. Ali, imamo puno potencijala i snage. Imao sam sreće susretati se s različitim ljudima u drugim zemljama, i u usporedbi s njima uvidio sam da smo mi jako nadaren narod. Imamo talenata na svakom području, pa tako i u znanosti. Ono što nama nedostaje jeste organiziranost sustava. Mi to nemamo, zbog svega onoga što smo preživljavali.
Dolazi li ipak do hiperprodukcije kadrova, s obzirom da znamo kako najveći broj diplomanata završi na birou, bez mogućnosti zaposlenja. Je li nam obrazovni sustav usklađen s tržištem rada?
Puno stvari nije usklađeno. Tako i bolonjski proces i samo društvo u kojem živimo nisu usklađeni. Organiziranost društva ne prati školstvo. Čini mi se da svi mi putujemo nekim svojim kolosijecima. U društvu moraju postojati sustavi koji imaju svoje podsustave. Jedan od njih su sveučilišta, jedan su mediji, gospodarstvo… Međutim, mi se nalazimo u nekom malom kaosu. Ne upravlja se sustavom. Mora postojati koordinacija.
Imamo li adekvatnu koordinaciju?
Prema mome mišljenju, nemamo! Svi smo mi dio sustava u kojem živimo i zato smo svi pomalo krivi.
Kada govorimo o uređivanju raznih sustava, jeste li za ili protiv integracije Sveučilišta u Mostaru?
Teško je odgovoriti je li čovjek za ili protiv. Za to morate imati puno informacija. Ako želite biti ili za jedno ili za drugo, morate za to imati argumente. Ne vidim razloga da u jednom gradu ne bude pet sveučilišta. Ali, ona moraju biti kvalitetna. Naše glavno pitanje treba biti kako poboljšati kvalitetu nastave i studija. Prema zakonu je određeno da sve članice jednog sveučilišta moraju biti jedna pravna osoba i mislim da će to tako i biti.
Kako komentirate rad časopisa studenata Filozofskog fakulteta Fenix?
Mislim da uvijek može biti bolje. Mi smo jedan veliki fakultet. Imamo novinarstvo, politologiju, filozofiju, hrvatski jezik…U Fenixu bi trebalo biti ljudi iz svakog studija. Tada bi bio puno bolji i snažniji. Sa svake godine bi trebao biti netko. Normalno, ne mora biti petero ljudi s prve godine. Fenix se može bolje organizirati, kako po pitanju predstavnika studija, tako i po pitanju predstavnika godina.
Koliko rukovodstvo Filozofskog fakulteta utječe na uređivačku politiku Fenixa?
Postoji koordinacija, ali časopis vode studenti. Oni sami mogu određivati svoje teme.
Koliko pratite politiku?
Politiku pratim koliko moram. Iako smo mi franjevački samostan, te to nije naše područje, donekle ju pratimo kako bismo vidjeli što se događa oko nas. Nismo izolirani.
Što mislite o ulasku Hrvatske u Europsku uniju?
Nijedan potez neke države ili naroda ne može automatski promijeniti sve. Prije referenduma vidjeli smo puno argumenata za ulazak u Europsku uniju, ali i puno argumenata za suprotno. Naravno, nekih mogućnosti će biti više nego što je bilo. Međutim, to su vanjski okviri. Oni mogu pomoći, ali i ne moraju. Hrvati se moraju sami potruditi. Treba puno organizacije, kreativnosti, a možda i drugog mentaliteta. Nisam protiv ulaska u EU, ali nije zajamčeno da će sami ulazak riješiti sve naše probleme.
Zašto se ljudi toliko boje ulaska u EU?
Ljudi se boje nepoznatog. Također su navikli na određenu organizaciju, bez obzira što je ona nekada i loša. Tako nekada postaju inertni te im se ne da raditi ništa što zahtijeva malo više angažmana. Hrvate tamo ne čeka automatsko blagostanje, ali puno toga se može pokrenuti. Veliki je to izazov.
Kako mislite da će to utjecati na Hrvate u BiH?
Nemam straha da će Hrvati u BiH otići. Postoje takva razmišljanja, zato što BiH vjerojatno još dugo neće ući u EU. Volio bih da uđe što prije. Ako ništa drugo, pomoći će nam praktično – da možemo brže prelaziti preko granica u Europi.
Trenutno živimo u društvu s dosta podjela. Jesu li te podjele nužno negativna stvar, kao što se često naglašava?
Uvijek su postojale podjele i uvijek će postojati. Samo je pitanje kako ih shvaćamo. U Mostaru se vodio težak rat koji je ostavio puno velikih i dubokih rana. Ne samo na pojedincima nego i na zajednicama kao što je obitelj. Naravno da tu čovjek mora biti pažljiv. No, te rane se ne mogu riješiti križajući bilo koga. Mora se koračati naprijed. Normalno je da svi ne mogu to učiniti, ali mora biti ljudi koji će to pokrenuti. Različitosti su dobre ako nas obogaćuju. Onoga trenutka kada one postanu smetnje i kad ih naglašavamo, ne mogu biti dobre. Nisam za zatvorenost i isključivost. Mora biti kontakata, razgovora i upoznavanja drugog. Onome tko gradi svoj identitet i poznaje sebe, nestaje straha.
Idemo li unaprijed ili možda ipak stagniramo?
Koračamo pomalo unaprijed, iako su to sitni koraci. Iako se ponekad vratimo dva-tri koraka unatrag, opet krenemo. Razvoj jedne zajednice je uvijek težak i ne ide toliko brzo koliko bismo željeli.