Prošli tjedan u programu Radio Ljubuškog, u ovim doista neuobičajenim okolnostima u Hercegovini dok smo okruženi ovolikim snježnim pokrivačem, prigodni komentar dao je fra Mate Logara iz Drinovaca. Kaže ona pjesma: dolove i brijeg zabijelio je snijeg, a narodna izreka kaže da ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag. U skladu s tim, životinje doista ostavljaju u snijegu svoj trag, ali svoj trag su ostavili i ljudi i pokazalo se upravo u snijegu nekoliko zanimljivih stvari.
1. Čovjek je nevjerojatno moćan. Imamo snagu i oružje da možemo višestruko uništiti cijeli planet. Mi ovdje nemamo oružja kao SAD ili Rusija ili Izrael. Ali kad bi i mi sa Balkana upotrijebili sve oružje koje imamo, vjerojatno ne bi ostao ni kamen na kamenu. Unatoč tome, ili baš zato, prirodu možemo uništiti, no ne i kontrolirati. Iako je snijeg blaža nepogoda od tuče ili potresa, možda je najbolje pokazao kako smo pred prirodom ipak još uvijek nemoćni.
2. Nismo samo nemoćni nego i neorganizirani. Makar najavljen, dočekao nas je nepripremljeno. I teško se oteti dojmu da su barem neke od službi zakazale. Sa čišćenjem cesta se počelo kasno i nekoordinirano. Da se počelo čistiti isti dan kad je snijeg počeo padati (pa barem glavne prometnice prema domovima zdravlja i bolnici u Mostaru), vjerojatno bi danas bilo nešto lakše. Možda ja i nemam sve informacije, ali dojam je takav. I pitam se što bi bilo da nas je zadesila neka prava katastrofa…
3. Snijeg je pokazao i kako se promijenio naš način života. Iako trenutno živim na selu, tek sam sada vidio kako smo potpuno ovisni od utjecaja sa strane. Nakon što se otvorila trgovina koja nije radila svega 2 dana, u njoj je bila navala kao da je ratno stanje. Veliki broj ljudi nije imao primjerice mlijeka ili mogućnost za ispeći kruh. Potpuno ovismo od trgovine i velikih proizvođača što je pravi znak smrti naših sela. Selo ne čine samo ljudi nego i način života. Vjerojatno bi bilo beskorisno razmišljati o tome tko je naša sela i rad obezvrijedio do te mjere i dao toliki prostor velikim, uglavnom stranim, proizvođačima i dobavljačima da se ne isplati držati ni kokoš ni kravu niti sijati vlastito žito. Doduše, moglo bi se razmišljati i o tome je li u našemu mentalitetu rad o zemlji i u štali postao nešto ponižavajuće. Teško je mlađima dokazivati da rad nešto vrijedi kad im na televiziji svaki dan kao uzore stavljaju neke tipove koji ništa ne rade a dobro žive. Svejedno sve sam uvjereniji da će se ostvariti ono što stariji znaju reći: vratit će se ljudi opet u polje.
4. Izvukle su ove nepogode iz ljudi i nešto dobro. Pomagalo se susjedima, razgovaralo se, ne sjećam se kad sam zadnji put vidio da se ljudi druže, razgovaraju, pa i pomažu jedni drugima kao ovih dana. Možda su nevolje potrebne da se pokaže da mi ljudi ipak nismo skladišta zla, nego da je u nama i mnogo dobra, samo mu ne dajemo često prigodu da se pokaže.
5. Zadnja stvar na koju bi se osvrnuo, jest smrt dvije starice u Gorancima, umrle su od pothlađenosti. Nažalost sve više je starih ljudi koji su prepušteni sami sebi. Život nije prema svakome bio jednak. Netko je imao sreću netko nije. Netko je dobro iskoristio vrijeme i dane koje mu je Bog dao, a netko je promašio smisao života i živio nizašto. Ipak, takve stvari pošteno samo Bog može suditi.
Sve je više staraca oko nas, ali i sve više osamljenih ljudi. Pošteno govoreći, neki od njih su zacijelo sami krivi što su u takvoj situaciji. Ako se u naponu snage nisi slagao sa ljudima, ako si bio nepošten, neodgovoran i pokvaren, kako očekivati da ti u starosti netko pomogne?
Drugi su naprotiv spletom životnih okolnosti ostali sami i bespomoćni, ni krivi ni dužni. Svejedno, kršćanin, a ne samo kršćanin nego svaki dobar čovjek zna da se treba suspregnuti od osuđivanja i sud prepustiti Bogu, a on pomoći koliko može. Često se kaže: nemamo vremena. Imamo. Vremena je puno, samo je pitanje kako ga koristimo. Obiđite barem ponekad starije ljude, posebno one koji su sami. Ne može se sve riješiti tako da povremeno darujemo neki prilog za dobrotvorne svrhe. Uvjeren sam da mnogima više nedostaje razgovora nego brašna. Uvijek ima prostora za djelo milosrđa. A milosrđe može pokriti mnoštvo grijeha.
