Odrastala sam 20-ak km južnije od Međugorja, prema granici. No, krš i kamen isti. Jednog dana, dođe moj otac iz Ljubuškog i kad smo se počeli okupljati oko stola za ručak reče mi zovući me imenom: „Ukazala se Gospa!“ Gledam ga. Ko grom iz vedra neba. Dok je majka gunđala „Bože mi oprosti!“, netremice sam gledala tatu, uvjerena da se on s nečim takvim ne bi šalio. Šutio je cijelu vječnost, pa onda reče: „Nekoj dici! U Bijakovićima… bio sam kod frizera, oni mi rekli…“ Mama se nije dala smesti, te, to je netko izmislio, šta im sve ne pada na um… a tata i ja šuteći smo znali da je istina. Čim smo pojeli, on reče: „Ajmo otić – možda je i ti vidiš!“
Uskoro smo bili na Tromeđi, s našom renolkom, tata, mama i nas troje djece. Skrenuvši put Međugorja, okolo njive, vinogradi, kameni zidovi i kupina uz cestu. Ide nekoliko pješaka, malo dalje još nekoliko ljudi. Trećeg sretnemo jednog dečka od 15-ak godina, te ga povezemo. Pitamo ga kamo ide? Ma tu doli… Pa di točno? Ma, još malo dalje… sramežljivo će on. Kako smo stigli do kuća i vozili kroz selo, to smo sretali više ljudi, po 2-3, po 5-6 u grupi. Pitamo ga kud idu svi ovi ljudi? A on, smješka se, pa sramežljivo kaže: „Govore da se ukazala Gospa!“ „I mi smo čuli!“ – kažem ja, a tata je već pitao koliko se još treba voziti do tog mjesta.
Kad smo došli do Brda ukazanja, kako ga kasnije prozvaše, bilo je okupljeno možda do stotinjak ljudi. I svi čekaju da dođu „djeca vidjelice“. I mi smo čekali. Malo kasnije smo svi trčali uz brdo za nekom curicom, pa na drugu stranu, pa smo stajali, molili, čekali… jedan je čovjek škropio. Iskreno sam željela i nadala se vidjeti je, a tko ne bi!?
Neki rekoše da je otišla i počeli smo se razilaziti. Zapravo je bilo osim našeg, još samo 2-3 automobila, što znači da su sve bili ljudi iz blizine. Sreli smo i jednu obitelj, naše susjede, i oni čuli…
Bio je to treći dan što Gospa dolazi u Hercegovinu. I svih 100-tinu nas ponijeli smo je doma i proširili po Hercegovini i po cijelom svijetu.
Došli smo opet idući vikend, ali milicija nas nije pustila prema Brdu. Ostalo je povijest.
Mjesec dana kasnije, moj se djed preselio zauvijek kod nje, ali je najprije otišao u Međugorje da se pomoli našoj dragoj Gospi.
Prolazile su godine, manje ili više s Gospom, došao i rat, pa se sjetili zašto Gospa već 10 godina dolazi i govori: „Molite za mir!“
Otprilike, kad je Gospa izbrojila već 20 ljudskih godina s nama, mojeg je oca snašla teška i neizlječiva bolest, kojoj se ni dan danas ne usudim imena izgovoriti. Došla sam iz Zagreba, u bolnicu u Mostar, pa ga pustili na vikend doma. Dok smo ga brat i ja vozili preko Tromeđe, gurkala sam brata da skrene, iako sam znala da je tata dosta slab i da ne bi mogao ni iz auta izaći sam. Sve misim, ljudi iz Amerike dolaze, a mi prolazimo, pa… „Neka, pusti… s nama je ona.“ veli moj tata.
Bilo mi je jako teško tih mjeseci i cijeloj obitelji, i stalno sam joj se molila, vjerujući čvrsto da će učiniti čudo. Nije pošteno da netko ode s pedeset, mislila sam i Gospa to neće dopustiti. Tata i ja ćemo onda cijelom svijetu obznaniti da se čudo dogodilo, obećavala sam joj u molitvama.
Bila je nedjelja, 10-a godišnjica Vukovarske tragedije. Upalila sam svijeću na balkonu, te ušla na vrata spavaće sobe mojih roditelja. Tata na krevetu, jedva da se još nazirao, a međugorska Kraljica mira širila je svoje ruke nad njim sa slike na zidu iznad kreveta. Kroz prozor ju je obasjavalo sunce, kao da je proljetni, a ne jesenski dan. Odjednom mi je postalo jasno, u sred tog prizora, da povratka nema i nekako sam pomislila da je, kad se već umrijeti mora, ovo divan dan za odlazak.
Gledajući Gospinu sliku i sjedeći na bolesničkom krevetu, u sebi sam je molila da ga spasi i da ga uzme k sebi. Od čuda sam odjednom odustala. Kasnije je cijela obitelj klečala oko kreveta i molili smo Litanije. Na jedan moj zaziv, uzela ga je. I spasila! Zapravo, zar ima išta ljepše nego umrijeti okružen obitelji koja moli za tebe, dok Gospa dolazi po tebe!
Čudo se nije dogodilo… bar tada, a kasnije sam na porodu skoro otišla k njoj i ja zajedno s djetetom. Liječnici kažu, čudom smo spašene – obje! Da mi dvoje starije djece ne ostanu siročići. Zna Majka naša najbolje kad nam čudo treba i tada nam ga daje, a ne onda kad mi tražimo. Bez obzira vidjeli je ili ne, ukazala nam se ili ne, ona je tu i bdije vječno!
Ne zaboravimo da je na pitanje kako to da je baš među nas došla, odgovorila: „Jer tu ima dovoljno dobrih ljudi…“, a među posljednjim porukama iz Međugorja, poslala nam je ovu: „…Osvrnite se oko sebe djeco moja i pogledajte kuda ide svijet koji misli sve činiti bez Oca i koji luta u tami kušnje…“