Gospodarstvo – udesno!

kuna_hr
kuna_hrPolitika i gospodarstvo komplementarni su pojmovi i ne mogu se definirati odvojeno. Budući da na hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj političkoj i gospodarskoj sceni nema ni stranke ni pokreta koji bi zagovarao desničarsku gospodarsku politiku, samim time dolazimo do zaključka da nemamo niti jedne desničarske opcije.

Sve su ili liberalne (centar) ili socijaldemokratske (lijevi centar), a stranke čiste ljevice su ili zabranjene (komunistička) ili marginalne (radnička partija – SRP). Sigurno vam ovo zvuči kao neozbiljna dezinformacija koju ćete pokušavati pobiti upirući u tri HDZ-a, desetak HSP-a, te nekoliko „demokršćana“, „seljaka“, nezavisnih „populista“ i generala oboljelih od PTSP-a. U čemu se očituje njihovo „desničarstvo“, osim u pozivanju na vrednote Domovinskog rata, nauka Katoličke crkve, u slušanju Thompsona i nesnošljivosti prema Mesiću i Josipoviću? Gdje su tu gospodarski, kulturni i socijalni stavovi? Razlikuju li se u tim važnim pitanjima od stranaka koje se otvoreno izjašnjuju „lijevima“? Odgovor je jasan – ne! Kako bi trebala izgledati jedna desničarska stranka, što znači biti gospodarski, kulturni i socijalni desničar?

Jasno je da se gospodarska politika, koja se temelji na načelima potpuno slobodnog tržišta, novog, jedinstvenog sustava vrednota, koja teži sveopćoj integraciji, jednoj državi, koja će biti nužno zlo, zove – liberalizam, tj. liberalni kapitalizam. To je, kao što već rekoh, politika centra, i ona ide u prilog bogatima, razlike se u društvu povećavaju, bezosjećajno nadmetanje za stjecanjem što većeg kapitala, evolucija društva – najsposobniji opstaju (ili po naški: „Ko se snaša – snaša!“).

Kapitalizam ima svoje utemeljenje u Protestantskoj crkvi, koja je iskrivila Kristov nauk, ali naravno ne u cijelosti, jer se trud i poštenje u poslovanju uvažava i cijeni, a oni koji od tog odstupaju ne bi trebali dobro proći. To je fino objasnio Max Weber u svojoj knjizi „Protestantska etika i duh kapitalizma“. Liberalni kapitalizam se pojavio u zapadnoj Europi, kao ideološka osnovica društveno-ekonomskih poredaka sredinom 19. st., kada je potpuno nestao feudalizam, koji možemo nazvati gospodarskom politikom krajnje radikalne desnice. Za tu konačnu pobjedu centra nad krajnjom desnicom bili su izrazito važni temelji uspostavljeni francuskom revolucijom, te načelima koje donose francuske i američke deklaracije o ljudskim pravima i ustavi.

Isto kao što je i taj prijelaz bio revolucionaran, bio i je i onaj socijalistički. U Rusiji se ostvarila marksistička ideja krajnje ljevice – socijalizam, komunizam. Narod je bio u zanosu, pogotovo „niža klasa“, „radnička klasa“, jer su mislili da konačno dobivaju slobodu, izlazak iz kapitalističkog ropstva i državne administracije koja ih je sprečavala i osuđivala na vječno kupljenje mrvica sa stolova umišljenih buržoaskih snobova. Siromaštvo je trebalo nestati, država je trebala nestati, sam narod je trebao vladati, upravljati svime što radi. Prevarili su se. Komunizam je utopija. Nemoguće ga je ostvariti, društveno vlasništvo je nemoguće i definirati, a kamoli zaživjeti. Pojedinci su upravljali preko organizacija Saveza komunista i privredom i politikom. Skupštinske parade bile su besmislene. Zatirala se vjera, narodnosna pripadnost, nepodobni nisu mogli uspjeti, loši državni planovi, tolika nevina krv prolivena, rasulo nakon smrti diktatora (kod nas – Tita), doveli su komunizam do spontanog abortusa. Tek rijetkima danas pada na pamet vraćanje u takva razdoblja. Takve sulude ideje uglavnom su temeljene na buntu prema nepravdi koju donosi surovi kapitalizam i nesposobnost dugoročnog napretka temeljem državnog intervencionizma.

Upravo intervencionizam, a uz njega malo izrazitiji oblik – socijaldemokracija, predstavlja pomirbu između tih dviju skrajnosti. Politika lijevog centra zagovara socijalnu pripomoć države domaćem gospodarstvu, ali u jako uskim granicama. Državnog vlasništva nema skoro nikako, država može poticati, ali ne može stvarati, pokretati, što joj opet ne daje imunitet u obrani od napada sindikata, radnika (tj. djelatnika i zaposlenika) i oporbe, koji vladu krive za sve. Glavne odlike kapitalizma su zadržane. Mali i srednji gospodarstvenici teško mogu uspjeti, pogotovo kad se ovako brzo srlja u integracije bez carina, bez zaštite. Visoki uvoz pokušava se nadomjestiti poticanjem izvoza, umjesto da se stane u kraj uvoznom lobiju koji uvozi robu kojom već obilujemo, te umjesto da se zabrani izvoz sirovina te potakne proizvodnja i prerađivačka industrija. Prodajemo šume budzašto, Talijani od njih naprave namještaj, koji mi uvezemo po ogromnim cijenama.

A za to vrijeme naši stolari čame na burzi, voze taksi, konobare i uplaćuju listiće u kladionicama. Naši mljekari prolijevaju mlijeko jer ga nemaju kome prodati, jer uvozimo slovensko, dok naši stočari više nisu po planinama, jer ih je stid to raditi, jer su im brda postala golf tereni, jer su župnici od njih napravili križne putove samo da bude križ uviše od minareta (važnije je što imaš u srcu), i konačno – pa jer su naše mljekare u stečaju! Srljamo kao guske u Uniju, jer nam je dosta ovakve slobode u kojoj propadamo od lijenosti, od nesposobnosti, od pokvarenosti ljudi koje smo demokratski izabrali. Poput Židova koji su, kad su došli u slobodu pustinje, poželjeli se radije vratiti u Egipat, jer su ondje imali barem kruha, tako i mi ništa što smo izašli iz druge Jugoslavije želimo u treću.

Postoji li ijedna relevantna opcija u RH i BiH, koja će zagovarati politiku privremenog protekcionizma? Koja će smanjiti bespotreban uvoz, spriječiti izvoz sirovina, koja će putem državnog vlasništva pokrenuti gospodarstvo, koja će zaposliti sve ljude, koja će zadržati vlastitu valutu i sama njome upravljati? Ljudi bi radili i imali novca koliko zarade. Jaka država podrazumijeva dosljednu vojnu i redarstvenu primjenu strogih zakona, čime će izostati kriminal. Siromaštvo se može iskorijeniti, za sve bolesti postoje lijekovi. Ali ne, oni koji sebe nazivaju mirotvorcima, proizvode bez kontrole smrtonosna oružja za masovno uništenje, crpe siromašne, ne žele im pomoći, plasiraju bolesti da se lijekovi mognu prodati. Vidite kako niču iz dana u dan ljekarne? Zašto operacije stoje milijune i milijune? Vidite da se djeci podmeću crtići i igrice puni nasilja i grijeha? Zašto nam je obrazovanje na tako niskim granama? Zašto roditelji, učitelji i svećenici nemaju više autoriteta? Društvo se želi izrovati pod maskom čuvara mira i snošljivosti. A mi vjerujemo tim osobama, prodajemo im sve sveto, bezglavo lutamo, bez cilja i nade.

Treba biti hrabar. Treba reći: – Mi smo sposobni! Mi imamo gospodarskog potencijala, moramo ga iskoristiti! Mi imamo svoju kulturu, svoj jezik, ne smijemo ga se stidjeti, a tuđi više cijeniti! Mi vjerujemo u one koji vjeruju u nas, koji vjeruju da moramo sami ojačati, nikome se ne ulizivati, ravnopravno stupati u odnose sa susjedima i svima ostalima. Na čelu države trebamo karizmatsku osobu, koja će dosljedno ostvariti sve ove ideje, koja će se brinuti da svi pozitivni zakoni i ustav budu poštovani, koja će predstavljati našu državu i naš narod na dostojan način. I tek kad postanemo moralno poštovani, gospodarski stabilni i politički neovisni, možemo ulaziti u unije, ali i onda samo s državama i narodima koji će  biti u skladu s našim nazorima.

Ne mogu izostaviti nauk Katoličke crkve, ne mogu izostaviti našu povijest i porijeklo, ne mogu izostaviti naš identitet. Za pornografiju, pedofiliju, prostituciju i homoseksualnost u državi s moralnim vrednotama utemeljenim na katoličkom kršćanskom nauku ne smije biti mjesta. To bi ostala sekularna država, ali bi se cijenila istinska kršćanska stečevina, a ne „novostvorena“ europska, masona Georga Sorosa. Naša povijest i porijeklo lažiraju se sustavno. Slaveni nisu bili nikakav pranarod od kojeg su nastali Rusi, Ukrajinci, Česi, Hrvati, Srbi… Bila je to mješavina naroda s najvećim udjelom nekadašnjeg naroda koji su Rimljani zvali Sarmati, Grci Horouathos, a neki treći Harahvati. S njima se pomiješao izvjestan broj Ostrogota i ostalih Germana, baltičkih naroda, Ugrofinaca i ostalih tada (početak srednjeg vijeka) u Europi prisutnih.

Ti ostali narodi modificirali su izvorni sarmatski jezik, svi su sada imali jedan zajednički, i svi koji su ga znali smatrani su pismenima – sloveni, tj. slaveni, a oni koji ga nisu znali bili su – nijemci. Pošto su uz „Slavene“ tada u Europi obitavali Germani, sa znatnim brojem njih se poistovjetio pojam – nijemaca, tj. Nijemaca. Na području balkanskog poluotoka obitavali su narodi, potomci biblijskog naroda Hurita, koje danas povjesničari prozivaju Ilirima. Dolaskom na ove krajeve „Slaveni“ se s njima miješaju. U današnjem udjelu u Hrvata – 50% je zastupljen taj tzv. ilirski genotip, a tzv. slavenski ni 30%. Kad gledamo samo Hrvate – Hercegovce, kod njih je ovaj „ilirski“ genotip, stručno prozvan „dinaroarijski“, zastupljen čak 70%. Za informaciju, Srbi u Srbiji imaju 50% turkijskog genotipa, 16% tzv. slavenskog, a tek 5% dinarskog.

Potonjim sam htio pokazati da hrvatski narod ima svoj identitet i da ga je mogao potpuno sačuvati, da nije srljao u nerealne unije s Austrijom, Ugarskom, Italijom, Njemačkom i konačno Srbijom. Na kulturno-jezičnoj poveznici hrvatski narod mogao je zasnovati vlastitu državu u tzv. povijesnim granicama (za razliku od današnjih „avnojskih“) i u njoj samostalno provesti gospodarsku i moralnu politiku temeljem koje bi danas bio značajan politički čimbenik, cijenjen gospodarski partner i, nadasve, moralna vertikala ostalim narodima.

Nažalost, daleko smo od toga. Rekoh, liberalni kapitalizam smrt je za narode, smrt za „običnog“ čovjeka koji želi solidan život i toplo, sigurno obiteljsko ognjište. Komunizam je utopija, nemoguće ga je ostvariti, pun je proturječja, a isto je smrt za narode, za identitet, za „običnog“ čovjeka koji vjeruje u Boga, koji vjeruje u moral koji seže dalje od šuplje krvničke glave kumrovečkog bravara. No, ima rješenja! Privremeni gospodarski protekcionizam, koji će prerasti u slobodniju trgovinu, ali s održivim naznakama zaštite domaće privrede, s izrazitim nadovezivanjem na tradiciju, katolički nauk, hrvatsku povijest i identitet. To se zove: POLITIKA DESNOG CENTRA!

Ante Boras | zkhs.hr