Ovih dana bubnjaju o vjenčanju kraljevskog para. Naravno, britanskog. Razbacuju se ogromnim brojkama gledatelja, diljem kugle zemaljske, kako rekoše. Očito su u raskoraku sa stvarnošću. Nikako da shvate da ljudi ne trebaju njihovu genijalnost, njihov novi svjetski poredak.
Oni žele živjeti u miru, u povezanosti sa svim ljudima. A to nije vizija britanske kraljevske obitelji i oligarhijske klike okupljene oko nje. Oni bi vlast nad svim i svačim, osjećaju se nadljudima. Jednostavnije rečeno: rak su rana današnjeg ljudskog roda. Suze ugnjetenih, suze mnogobrojnih kolonija, polako ih stižu unatoč sve raskoši i moći koja im leži u rukama.
U povijesnim čitankama stvari nisu ovako postavljene. Trenutni pobjednici ispisuju što se dogodilo. Razumljivo da je sve daleko od istine. Znamo mi to u Herceg Bosni dobro. U komunističko vrijeme obasipali su nas njihovim veličanstvenim pobjedama, nakon njih došla je oligarhija sa Zapada. Priča u dlaku ista: oni su u pravu. U međuvremenu na sve strane s obje strane granice i dalje se pronalaze mnogobrojne komunističke žrtve. Među mnoštvom dokumenata istinoljubivi povjesničari uspiju iščeprkati i one koje su oligarsi pisali u potaji. Ni oni nisu žalili žrtve, samo su to činili u rukavicama, svaljujući krivnju na druge. Vježbali su stoljećima pa im je prirodno da žrtvu proglase jednako krivom kao i napadača iza kojeg su stajali. Vrištali su ovih dana o svemu tome kroz javna glasila. Hvala Bogu, nisu uspjeli unatoč domaćim pomagačima. U hrvatskim obiteljima uvijek se pričala drukčija povijest od one službene. Ne znam dokle će tako trajati, odnosno kad će obiteljska povijest do kraja pobijediti.
Ima i smiješnih stvari. Gledajući turske serije na tv djeca, hrvatska, u školama počinju pozdravljati s Bujrum, umjesto Hvaljen Isus i Marija ili Dobar dan. Miris davnih stoljeća, vremena kad su nam porušili samostane i crkve, pobili puk, zatrli zapadnu uljudbu, ponovno kao da se počeo širiti. Ipak, to je samo nesporazum, previd obitelji da ne možeš u svoj dom puštati takav sadržaj ako želiš da taj dom ostane tvojim.
Ozbiljni klaun Stipe Mesić na sve bi ovo zavrtio glavom. Ne vjerujem da bi smrsio štogod u svom izmotavajućem stilu kao ovih dana dok su ga pritiskli za raspačavanje transkripata iz predsjedničkog ureda. Bio bi odrješit, kao ono kad je umirovio sposobne generale, ratne pobjednike, ili dok je s Nobilom stvarao tzv. dvostruku crtu zapovijedanja. Danas se hvale time, zaboravljajući na posljedice. Dariju Kordiću dodijeljene su duge tamničke godine, a Hrvatska je proglašena napadačem na BiH. Po sličnom receptu pokušali su se poigrati s generalom Antom Gotovinom, ali im to nije uspjelo. Ostao je tipični nepotkupljivi hrvatski general. Zanimljivo je primijetiti da su se tako ponašali uglavnom svi oni koji nisu okusili kruha iz komunističke ruke. Koji su ga okusili, kao da ih je pretvarao u zombije.
Na tragu su komunista i oligarha također neki novopečeni bogataši. Ucijenjeni, umišljeni ili jednostavno srećkovići koji su dobili u ruke nešto za što nisu zaslužni, ruše sve pred sobom. Zadovoljno glade svoj nabrekli trbuh i ne vide da povijest ide drugim tijekom, kako društvena tako i njihova obiteljska. Dobro se ne može istisnuti iz svoga djelovanja. Ono je ono vezivno tkivo koje nas drži na okupu. Pomaže nam uspješno proći zemaljske staze i bogaze te se jednoga dana kao pobjednici pojaviti pred Božjim licem. Uzalud je vikati da ga nema, da sve ovdje završava. To je tek priča za malu djecu. Bog nas čeka i zove, a mi svojim djelovanjem odlučujemo na koju ćemo stranu. Volio bih da napravimo pravi korak te na kraju svega prispijemo na onu sretnu stranu.
Miljenko Stojić | hrsvijet.net