Halo, ovdje Herceg Bosna: Što ti bi?

Drugi svjetski rat zamete samo u Hercegovini oko 20.000 ljudi. Valjda nije ni potrebno reći da se to dogodi uglavnom krajem rata i u poraću, odnosno kad komunisti iziđoše iz šume. Između ostaloga ubiše nekoliko stotina svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca s ovih prostora.

Kiša uporno sipi. Danas nam uopće nije trebala. Mislili smo nastaviti započeti posao. Znate, pronašli smo masovnu grobnicu, ovdje u Herceg Bosni. Nije to iz ovoga rata, nego iz onoga tamo, Drugoga. Tito natjera Dalmoše staviti Josipovićevu lijepu kapu partizansku, odredi im za zapovjednike srpski kadar u svojoj vojsci, i nasta darmar u zemlji Humskoj, zemlji Kraljice Katarine Kosače Kotromanić. I tako danas brojimo mrtve. Nemamo kome to prijaviti, a koliko čujem nemaju ni oni s druge strane granice. Uspostavljeni su izgleda dobri međusobni odnosi. Međutim, o tome ćemo poslije, a sada spomenimo, da ne zaboravimo, Dalmoše iz ovoga zadnjeg rata. Nitko ih nije tjerao na ove naše prostore, ali ostaviše vječni spomen. Junački su uzvratili što im, između ostaloga, nismo pustili tenkove na vrata. Podrazumijeva se da su imali svoje, domaće zapovjednike, koje su poštivali i slijedili.

Rekosmo da ćemo još malo o kapi partizanskoj. Ne ćemo puno, jer daleko joj kuća bila, viče složno hercegbosanski kraj i ljudi. Drugi svjetski rat, naime, zamete samo u Hercegovini oko 20.000 ljudi. Valjda nije ni potrebno reći da se to dogodi uglavnom krajem rata i u poraću, odnosno kad komunisti iziđoše iz šume. Između ostaloga ubiše nekoliko stotina svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca s ovih prostora. I to ništa ne smeta izvjesnog Željka Komšića da sliku Josipa Broza Tita drži iznad svoje glave. Dobro, da je to u njegovoj kući ne bi trebalo previše spominjati. Svatko ima pravo na razbojnike koji mu odgovaraju. Međutim, on to stavi u službene prostorije nakon što ih se dočepa na prijevaru. A trebale su pripasti čovjeku kojeg izabra hrvatski narod. Nedavno ponovno učini isto. Da tragikomedija bude veća, čestitaše mu i neki iz crkvenih krugova (ne ćemo o imenima, govorimo o stavovima). Pa onda on ode preko granice, onome tamo predsjedniku, hrvatskome. I mišljenja im se složiše. Ne znam ispriča li mu Željko išta o svojoj borbi protiv Hrvata u ovom zadnjem ratu. Naravno doslovno, s puškom u ruci. Ili to nije pristojno spominjati?! Hajde, poslušajmo pa prijeđimo na neke druge teme iz ove naše humske, hercegbosanske svakodnevice.

Umrije ovih dana Vesna Parun. Rekoše da je bila velika pjesnikinja. I uredno nabrojaše sve knjige, priznanja i još koješta iz njezina života. Spočitnuše čak HAZU da je nije primila među svoje članstvo. Jedino ništa ne rekoše o Društvu hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB), jedinoj književničkoj udruzi u hrvatskom narodu, kakvom »regionu«, čiji je ona bila član. Sve nešto mislim, da nije onog Herceg Bosna u nazivu, bi li možda to ipak spomenuli? Kakvi su, najvjerojatnije teško, ali nikad ne reci nikad, barem kad su oni u pitanju. Pokazali bi svoje demokratsko lice, europsko ponašanje, a i mogli bi reći da brinu o svome narodu ma gdje on bio. Ta vješti su u prikrivanju. Ovako, ono Herceg Bosna…

Dok iščitavam što napisah uz daljnje uporno kišno rominjanje, pomalo si i sam postavljam ono njihovo pitanje: što ti bi. Pročitaše moje prijašnje pisanje i tako me pohvališe. Kao, imaš sve, ne čačkaj tamo gdje bi moglo biti hudo. Odgovaram si: tek kad ovo pročitaju što će reći? Ma, ne tražim to, samo se sjećam jednoga dečka iz ovoga zadnjeg rata. Imao je kuću, sve što treba za pristojan život, djevojku koju je uskoro trebao uzeti. Onda je zapucalo i sve je krenulo drugim tijekom. Zagrlio je pušku i otišao u noć. Jednoga dana tenk je poklopio njegovu skupinu. Svašta je bilo s njima. On je dobro prošao. Ostao je samo na jednoj strani tijela bez ruke, a na drugoj bez noge. I dogodilo se tada da ga djevojka po prvi put nije htjela poslušati. Udala se za njega. E, moji bivši i sadašnji predsjednici! Oprosti, Vrane (kako se to u Herceg Bosni kaže) tebi svaka čast.

Smušeno vrijeme, smušene misli. Možda! Ali, tko bih i što bih ja bio bez njih?!