Nema druge nego ovaj tekst početi s: ubilo ga. Podrazumijeva se, mislim na Bin Ladena. Čak su to i izravno prenosili. Komandos na licu mjesta stavio kacigu na glavu, a nju izložio ubojitom metku. Da ju je pogodio, američka vrhuška ostala bi bez slike i tona. Ne znam što bi rekla, ako se ona tu uopće nešto posebno pita. Neki drugi dečki vuku konce iza zavjese.
Kao u kazalištu lutaka. A njima je zapljeskati, što su uredno učinili na kraju događaja gdje se stvarno ubija, kao nekada u rimskoj areni. I svi, kao, odahnuše. Među malobrojnima bi Davor Domazet Lošo koji svoju glavu uporabi da shvati što se stvarno dogodilo. Po njemu, Ameri zaključili da im je dosta Bin Ladena, da je dobro odigrao ulogu u predstavi i da sad treba potražiti drugog glumca koji će nastupiti milom ili će ga se raznim smicalicama na to sklonuti. Jer, predstava mora ići dalje.
Nije drukčije ni ovamo. Jedino trenutno to ide bez krvi, a bit će i nje ako trebadne. Ta dovoljno se prisjetiti samo devedesetih godina prošlog stoljeća. Zakulisne sile, koje obično zovu masonima, pronađoše glavnog glumca, Slobu, i predstava započe. Uskočiše i sporedni glumci pa sve posta brže. Pogođeni nisu imali kamo. Trebalo se oduprijeti ili nestati. Samo, nije im se dalo ovo potonje, pa poremetiše igru. Sad jadni Haaški sud mora sve popravljati. Tu su i pomagači na terenu. Kao Inzko u nevoljnoj zemljici Herceg Bosni, Bosni i Hercegovini ili kako je već tko zove. Na prijevaru uspostavio vlast u dijelu kojeg on i njegovi nazivaju Federacijom i sad mu se ne da dirati u to. Rekoše da bi mu ugled zbog toga opao. Umišljaju si da ga ima, svašta. Zbog toga traže glumca među ona dva HDZ-a što ih nekoć stvoriše od jednog jedinog. Uspiju li, vodit će ga kao medu na konopcu i pričati nam priče da nemaju ništa protiv toga i toga, ali, eto, i sami kažemo da nismo u pravu. Da je Stipe Mesić tu, rado bi uskočio, pa bi ova potraga mogla potrajati. Nadajmo se da će neslavno završiti. Ipak, nikad se ne zna.
Jadranka Stojaković potegla je čak iz dalekog Japana da bi odigrala svoju ulogu. Nemam pojma kako su je namamili. Možda sentišom. Pa bila si tako poznata u jugoslavenska vremena, zbog čega ne bi ponovno obišla stare prijatelje u Beogradu, nije to nikakva politika, približavamo se jedni drugima, dostignuće je da se u Beogradu održavaju Dani Sarajeva, pa sjeti se… I ona, iako bolesna, dođe. Možda je mislila kad su Beograđani mogli devedesetih na Sarajevo, što ne bi ona sad na Beograd.
I tako se nesretna Juga lijepi, mic po mic. Ljudi ne shvaćaju da su obično ljepilo, a ne nikakvi humanisti koji znaju prijeći preko svih nesporazuma i graditi suživot u miru, imajući prijatelje i poštujući njihovo, ma na kojoj strani da su ovih granica oko nas, a i dalje.
Teršelička to sve dobro zna i uporno jaši na mazgi jugonostalgičarstva ispunjajući dobivene zadatke. Nekakvim REKOM-om suočavala bi nas s prošlošću i presuđivala. Mora joj se priznati, svoju ulogu dobro igra. Na gledateljima je hoće li joj zapljeskati ili joj zviždati. Što se mene tiče, od mene pljeska ne će dobiti. Nisam pljeskao ni njezinom uzoru, krvavom maršalu Josipu Brozu Titu, pa ne ću ni njoj.
Jedan drugi čovjek, u ovo naše suvremeno vrijeme, nije se zafrkavao, nego je mudro radio. Papa Ivan Pavao II. Zbog toga je ovih dana proglašen blaženim. Mnogi su iz Herceg Bosne potegli do vječnog Rima da bi nazočili tom događaju. Znaju oni dobro da je taj papa srušio komunizam i pripomogao da uskrsne hrvatska država. Nema veze što na to oni igrači iz sjene škrguću zubima. Dok oni ubijaju ljude, ovamo se dijeli ljubav i mir. To nikada ne može propasti, čak ni onda kad se pred tobom pojavi netko s oružjem u rukama i kamerom na kacigi koja čak može biti i naša, hrvatska.
Znali su ovo oni koji su u Pologu 1991. svojim užarenim srcima zaustavili mrke jugoslavenske tenkove. Razumjeli su da idu na braću Hrvate s one strane granice i nisu dali da prođu, pa makar svoje cijevi okrenuli prema njima. Zbog toga općina Široki Brijeg svake godine slavi »Svibanjska sjećanja«. U njih ubraja i one koji su ginuli u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. Na ovim prostorima na žalost to je odavno postalo uobičajeno. Zbog toga i jesu opstali i opstat će, unatoč, daleko im kuća bila, spomenutih igrača iz sjene.
fra Miljenko Stojić | hrsvijet.net