“Ne može se hrvatska sreća graditi na bošnjačkoj nesreći”, kazao je 1993. u Širokom Brijegu na Veliku Gospu, provincijal franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije fra Drago Tolj. Umro je mlad, s nepunih 55 godina od srčanog udara, već sljedeće godine.
Njegov bratić, fra Ivan Tolj postaje članom Hercegovačke provincije, a zatim i član Vrhbosanske biskupije. Zaboravlja se da je upravo tadašnji fra Ivan Tolj, a nakon toga ‘don’, podržavao NHI, pa čak i lijepio njihove plakate, kroz izdravačku kuću ‘Ziral’ u kojoj je bio direktor, kulturološki djelovao, okupljao mlade, organizirajući političke tribine… Danas je Ivan Tolj jedan od vodećih ljudi u izdavačkoj kući Styria i Večernjem listu.
Mnogi u Mostaru prisjećaju se nevesinjskog župnika, izbjeglog za vrijeme rata u Mostar, koji je sa svojom braćom nosio hranu na “onu stranu” Mostara, tzv. istočni Mostar, dok franjevce nisu opazili snajperisti Armije BiH.
Možemo li zaboraviti da su na otvaranju obnovljenog Starog mosta 2004. kao simbola suživota naroda u tom gradu, nazočili fra Mijo Džolan, provincijal provincije Bosne Srebrene, i fra Slavko Soldo, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije?
Može li se zanemariti odziv na poziv mostarskog muftije od strane fra Ike Skoke, gvardijana Franjevačkog samostana, koji je prošle godine došao na bajramsku svečanost u Mostaru i tom prilikom i održao prigodan govor. Tada je fra Iko bio nemušto predstavljen “hercegovačkim provincijalom”, na što je on kazao da to nije, a netko od prisutnih mu dobaci:”Ako i nisi – bit ćeš”.
Može li se zanemariti da je taj isti fra Iko Skoko, na tribinama za franjevačku mladež (FRAMA) kao gosta-predavača doveo hodžu i igumana da održe predavanje o suživotu, tako promičući potrebu mira, tolerancije i bogatsva religija kao dijela prošle i današnje tradicije naroda u Mostaru?
Mogu li se zanemariti i riječi kardinala Puljića o mladim, hercegovačkim franjevcima, koji je rekao da su “najzdravija generacija svećenika Hrvata u BiH”. Ovi mladi svećenici, neopterećeni “političkim smjernicama” i pravi melem i nada za, ionako, sve malobrojnije mlado svećenstvo.
Kao ni Hercegovac Ferdinand Zovko, svjetski poznati bariton, koji je nakon života u Beču i svjetskim pozornicama, doveo i utemeljio Glazbenu školu u Čerinu, a politika ga potjera u glazbenu školu “mrskog” istočnog Mostara.
Zaboravlja li se da su Hercegovci i Radoslav Dodig, Vlado Puljić, Slavo Kukić, Josip Jole Musa, Neven Tomić, Nada Dalipagić…
Hercegovci su i na stotine poginulih mladića na ratištima Bosne, braneći hrvatska ognjišta i vratove od pokolja. I to zajedno sa svojim prijateljima, bosanskim Hrvatima, koji tek okusiše mladost, a već položiše živote u ratu povijesno upitne nužnosti.
Zašto ovi i ovakvi nisu brand Hercegovine?
Zato što im jačina glasnica ne prati visinu njihovih djela, nego su djelovali ili djeluju u tišini, bez PR-a i marketinga.
Iako se to sada čini, Hercegovina nije samo HDZ, Čović, Herceg-Bosna, “treći”, Ante Jelavić…
Hercegovački brendovi su puno, puno veći i jači, ali samozatajnost ih sprječava biti dijelom “hercegovačkog show-a”, sa zvjedama i zvjezdicama, upitnih namjera.
Vera Soldo | Republikainfo.com