Od pokretanja 2000. godine do danas, internet portal «Poskok» postao je možda najuticajniji, a sigurno najrelevantniji medij u zapadnoj Hercegovini i, uopšte, na javnoj sceni Hrvata u BiH. S takvim kapacitetom, adresa www.poskok.info predstavlja pouzdan orijentir za sve Srbe i Bošnjake koji žele da imaju uvid u stvarno stanje duha unutar trećeg naroda u ovoj zemlji. Tokom jedne decenije djelovanja «Poskok» su pratile razne kvalifikacije, uglavnom u vezi s ranijim veoma kritičkim, a sadašnjim prilično uzdržanim tonom kada je riječ o Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH. Na početku razgovora za «Novi Reporter» Ivan Šušnjar, osnivač i urednik «Poskoka», prepoznatljiv i po upečatljivim kolumnama pod pseudonimom Nikola Zirdum, reaguje na tu vrstu percepcije: «’Poskok’ je u početku bio isključivo lokalni portal. Samim time, na udaru portala bio je vladajući HDZBiH. Te godine su vrijeme u kojem je HDZBiH prvi puta shvatio da se u hrvatskom društvu u Bosni i Hercegovini može suočiti s kritikom, iniciranom prvenstveno u studentskim krugovima Zagreba i Mostara, koja se umrežava i koja će kroz neko dogledno vrijeme početi stvarati hrvatsku političku javnost u BiH. Ja sam izuzetno ponosan na to vrijeme i ljude koji su tada pisali poprilično hrabre tekstove. Većina ih piše i danas. To vrijeme kritike lokalne vlasti bilo je vjerojatno najteže vrijeme za mene osobno i za sve na ‘Poskoku’, jer smo objavljivali poprilično opasne priče, teme i afere koje se lokalnim vlastodršcima nisu nimalo sviđale. Ujedno su komentari posjetitelja bili znak da ih se narod više ne boji. Dakle, prve godine ‘Poskoka’ su godine u kojima smo bili označeni kao sarajevski igrači, službeno Sarajevo nas je naprosto obožavalo, lokalni moćnici iz tog vremena u vlastitoj obrani nazivali su nas ljevičarima, komunjarama, muslimanskim plaćenicima i slično. To vam je danas tako u Bosni i Hercegovini. Vazda si nečiji. Uvijek neka siva eminencija stoji iza tebe. Nikako ne možeš biti svoj. A mi niti smo dobivali ikakve financijske injekcije od bilo koga, niti smo aplicirali na njih, niti smo pisali za bilo čiji račun, osim za ono u što smo vjerovali da je ispravno i pošteno. Kako je ‘Poskok’ rastao i teme na njemu postale su regionalne, pa je oštrica kritike s lokalnih vlasti otišla na federalne i državne. Samim time, HDZBiH je odahnuo, dok su se neki drugi zabrinuli, tako da nas ono isto Sarajevo koje nam je do jučer komplimentiralo danas naziva ustaško-fašističkim portalom. U svakom slučaju ‘Poskok’ je bio i ostao dosljedan sebi. Nije se, dakle, ‘Poskok’ promijenio, niti približio bilo kome. Samo je narastao.»
Novi Reporter: Kako ocjenjujete postizborno partnerstvo HDZ-a BiH i HDZ-a 1990? Da li ta kombinacija posjeduje nacionalno ambiciozniji i dugoročniji sadržaj od puke reakcije na slične procese homogenizacije u Republici Srpskoj i bošnjačkom dijelu Federacije?
Šušnjar: HDZ 1990 Bože Ljubića nije imao drugog izbora. Mogao je iduće četiri godine polagano nestajati s političke scene igrajući ulogu marionete u novoj alijansi Zlatka Lagumdžije na federalnoj razini ili se prikloniti legitimnoj volji svoga naroda. Da je ostao uz Zvonka Jurišića, postao bi treći Komšić. Ovako imamo samo dva – Željka i Zvonka. Ljubić je ostrašćeni nacionalni političar. Kao takvome, sigurno mu bolje odgovara ova pozicija u kojoj može komotno nastaviti zagovarati nacionalnu hrvatsku ideju u BiH, barem komotnije nego što bi to mogao pod Zlatkovim reketašima. Zato je dobro da se ova koalicija dogodila. Ova pozicija također odgovara stranačkim Ljubićevim sinekuristima, koji u ovome vide dugoročnije uhljebljenje. Mislim da je Ljubić odigrao ulogu koja će mu u osobnoj političkoj povijesti biti zapisana kao plus, što nije pristao na ponovno «alijansiranje» hrvatskoga političkog legitimiteta po planu političkog Sarajeva, koje preko uzurpirane javne entitetske TV kuće čini goebbelsovske napore da svaku suradnju sa HDZBiH ospori i prikaže kao antidržavnu.
Kakvu političku budućnost mogu da očekuju HSP Zvonka Jurišića, HSS – NHI Ante Čolaka i NSRZB braće Lijanović – Ivanković, kao stranke koje se u posljednjim sedmicama grupišu naspram dva HDZ-a?
Privatna Lijanovićeva stranka, znana i kao NSRZB, korumpiranjem Jurišićeve Vlade izvukla je milijune maraka iz džepova građana Zapadno-hercegovačke županije, pa će njen politički život još neko vrijeme potrajati, budući da je ljudski glas u ovoj zemlji sve jeftiniji. U Maoči je navodno, bio ispod 20 KM. Ako im Zlatko u novoj alijansi nabaci još koji milijun, ne sumnjam da ćemo ih još viđati na izborima. Sve dok u BiH ne proradi nezavisno tužiteljstvo. Naime, da Ustavni sud radi svoj posao, rad te stranke odavno je trebalo da bude zabranjen, budući da kupovinom glasova od svojih birača NSRZB izravno krši ljudska prava onim građanima koji svoje glasove ne prodaju i njihova izborna volja i opće pravo glasa ne implementira se u onoj mjeri u kojoj bi trebalo, da se to kazneno djelo NSRZB-a nije počinilo. Ali, Ustavni sud, kao vrhovni garant zaštite ljudskih prava, kao i sudstvo općenito, reagiraju samo u slučajevima koji odgovaraju službenom Sarajevu. Zato danas imate činjenicu da je afera «Reket» prigušena, mediji u Federaciji tu aferu ignoriraju, za zločine nad Hrvatima u BiH osuđuju se desetari i vodnici Armije BiH, dok s druge strane hrvatski politički predstavnici imaju više kaznenih prijava po glavi stanovnika nego natprosječan napuljski kriminalac. Što se tiče HSP-a i NHI, već ranije sam predviđao da će oni nestati na ovim izborima sa političke scene. NHI je već mrtva stranka koja je dobila minoran broj glasova u hrvatskom narodu – 0,45 posto. Čak manje od samog Željka Komšića, koji je dobio 1,5 posto hrvatskih glasova. HSP je preživio zahvaljujući koaliciji sa HDZ-om 1990. Kolika je stvarna snaga HSP-a najbolje govori podatak da su na ponovljenim izborima u Čapljini na pet izbornih mjesta dobili tek 43 glasa. HSP je, dakle, preživio, ali, nakon najnovijih poteza predsjednika te stranke Jurišića, mislim da je stranka spremna za konačan krah.
Ovoga ljeta ste u jednom intervjuu imali procjenu da će četvorogodišnji period nakon 3. oktobra 2010. proteći u znaku definitivne silazne putanje etabliranih hrvatskih stranaka u BiH, i da će taj proces biti brži u slučaju koalicije HDZ 1990 – HSP, a nešto sporiji kada je riječ o HDZ-u BiH. Da li su vas u takvom razmišljanju pokolebali izborni rezultati i postizborni trendovi?
Nisu. Već sam rekao što se dogodilo nekim strankama. NHI više nema. HSP je pokošen. HDZ 1990 je doživio znatan izborni pad. HDZBiH je narastao za čak 30 posto i to je za dugo vremena njegov maksimum. Period silazne putanje HDZBiH tek slijedi. No, taj rast HDZBiH nije realan i on je toliki zbog činjenice da su simpatizeri HSS-a Ljiljane Lovrić, koja predstavlja novu političku snagu na hrvatskoj političkoj sceni u BiH, u najvećoj mjeri glasovali za HDZBiH, jer drugog izbora nisu imali.
Riječ je uglavnom o mlađim i partijski neovisnim ljudima. U samo predvečerje izbora izbrisane su sve njezine liste direktivom iz Sarajeva, tako da realan omjer snaga mi danas ne možemo znati. Ja sam tvrdio što tvrdim i danas – da je Lovrićeva trebalo da bude iznenađenje na ovim izborima. Ali, nije. Postala je nositeljica prve zabranjene hrvatske liste u BiH, jedina koja među Hrvatima, zbog slučaja „Komšić“, otvoreno zagovara blokadu države legalnim putem kroz blokadu formiranja Doma naroda. Zabranjena političaraka «opasnih namjera» – tako su je, naime, u Sarajevu nazvali kako bi izvršili pritisak na sudstvo i CIK, a sve u cilju da se njezine liste ponište.
Da li se na javnoj sceni Hrvata u BiH naziru političke snage koji bi ispunile potencijalni vakuum – bez dva HDZ-a i HSP-a?
Osim HSS-a Ljiljane Lovrić, ja ne vidim niti jedan ozbiljan hrvatski politički projekt u nastajanju. Ali, vidim nastajanje nečeg puno bitnijeg – konačno stvaranje hrvatske političke javnosti. Da smo sve ove godine imali svoj jak medij, kojom srećom nezavisan, stvaranje te političke javnosti već bi bio završen proces, budući da bi taj medij istrijebio korov na političkoj sceni u Hrvata. Onaj tko nije dorastao bavljenju politikom na tom mediju bio bi raskrinkan. Službeno Sarajevo je protivljenjem formiranju hrvatskog TV kanala sebi napravilo medvjeđu uslugu, budući da je produljilo politički život onima koji su iz politike, koja nije dobra ni za njih, a ni za Hrvate u BiH, odavno trebali biti odstranjeni. No, taj proces dekontaminacije hrvatskog političkog prostora, uz paralelan proces stvaranja kritičke hrvatske javnosti u BiH, pomalo odrađuju internet mediji, te pojedine radio-stanice, uz nesebično djelovanje nekoliko istaknutih aktivista i intelektualaca koji svojim istupima, kolumnama i znanstvenim uracima daju smjernice djelovanja kako našoj javnosti, tako i političkoj eliti bh. Hrvata.
Ima li kandidata za poziciju hrvatskog Sinn Feina i šta konkretno podrazumijeva ta metafora, koju koristite već izvjesno vrijeme, opisujući politički profil potreban Hrvatima u BiH?
Ideja stvaranja hrvatskog Sinn Feina samo je upozorenje, aktivistički poklič koji na vrijeme upozorava da je Hrvatima u BiH kroz ovih 15 godina majorizacije voda došla do grla i da će se stvarnost u BiH radikalizirati ukoliko se nastavi ignorirati hrvatsko pitanje u BiH. Ideju Sinn Feina, politike vlastitog puta hercegbosanskih Hrvata, prvi je plasirao «Poskok» u virtualnom prostoru, no ona, kako vidim i osjećam, postaje stvarna i naširoko primljena među Hrvatima. Ideja hrvatskog Sinn Feina u BiH predstavlja konačan raskid sa filozofijom zagrebačkog integralizma, uvezenom političkom filozofijom koja nam je sve ove godine više štetila nego nam je pomogla, a koja se temeljila na učenju da mi u BiH ne bi trebalo da činimo ništa što bi eventualno moglo smetati interesima službenog Zagreba i Hrvatske. Sinn Fein predstavlja okretanje samima sebi. Sinn Fein znači «mi sami» ili, pak, s onima koje mi sami odaberemo. Sinn Fein je paradigma konačne emancipacije Hrvata u BiH kao političke nacije.
Koji nacionalni koncept u ovom momentu ima povoljniji i perspektivniji raspored figura na «šahovskoj tabli» FBiH – hrvatski, sa insistiranjem na trećem entitetu ili federalnoj jedinici sa hrvatskom većinom, ili bošnjački, u vašim analizama označen kao težnja za jednim entitetom na 100 odsto teritorije BiH?
Ne postoje u BiH perspektivni i manje perspektivni koncepti. Postoje realni projekti i povijesno odbačene utopije. Postoji volja većine konstitutivnih naroda i volja većine građana BiH, a ona je danas nedvosmislena i jasno se potvrdila i na ovim izborima. I samo ta volja političke većine u BiH određuje jedinu moguću perspektivu BiH. Sve ostalo je utopija. Jer, nikakva nadnacionalna ili građanska opcija nije pobijedila u BiH. Sedamnaest posto glasova SDP-a na razini BiH nije nikakva pobjeda građanske Bosne i Hercegovine, a još manje «pobjeda koja obvezuje», kako reče jedan mudri starac iz Vijeća mudraca 99. Ovi izbori jasno su kazali kakvu BiH građani Bosne i Hercegovine žele, budući da je većina građana glasovala za političke opcije koje traže etnofederalizaciju zemlje. Što to prije shvate mozgovi sarajevskih unitarista, te onih nekoliko hrvatskih saraj-utopista, prije ćemo imati normalnu i prosperitetnu BiH. Etnofederalizacija BiH jedino je moguće i ujedno najbolje rješenje za Bosnu i Hercegovinu, koje će dovesti do zatomljivanja nacionalizama u BiH i do otvaranja esencijalnih tema bitnih za život svih ljudi u BiH. Etnofederalizacija otvara perspektivu suštinskoj socijaldemokraciji cijelog bh. društva, umjesto lažnoj socijaldemokraciji sarajevske čaršije kakvu imamo danas. Etnofederalizacijom bi naseobina BiH prvi put u svojoj povijesti postala država, budući da bi ju prihvatila većina njenih državljana. Ako baš hoćete, etnofederalizacija ima utemeljenje i u ZAVNOBiH-u, na koji se pozivaju najčešće oni koji ga u praksi majorizacije gaze. Kada bošnjački narod shvati tu činjenicu – da je upravo etnofederalizacija BiH jedini mogući put ka suštinskoj demokratizaciji i istinskom napretku ovog prostora, tada će isti taj narod i dobiti ono što cijelo vrijeme traži – državu Bosnu i Hercegovinu. No, sa ovakvim medijima teško da će to ikada shvatiti i to je, nažalost, naše prokletstvo.
Šta Republika Srpska, u kojoj glavnu političku ulogu ima Milorad Dodik, može da očekuje od hrvatske politike u BiH, personifikovane u Draganu Čoviću i Boži Ljubiću? I obrnuto – imaju li Hrvati potrebu za interesnim savezom sa RS u predstojećim raspletima u Federaciji i u Bosni i Hercegovini?
S obzirom na divljanje samodopadnog građanskog nacionalizma i pokliče koji stižu iz Sarajeva, Hrvati naprosto nemaju drugog izbora. Isto je i sa Srbima. Bez obzira na našu malobrojnost i bolji institucionalni položaj Srba u BiH, i Srbi su politička manjina bez nas. I jedni i drugi, uz ovakav agresivan nastup SDP-a i njihovih satelita, nemaju druge opcije nego se krenuti ponašati kao nova politička većina u BiH. Ako SDP nastavi sa maksimalističkim idejama, sa odbijanjem svakog dijaloga i kompromisa, politički predstavnici Srba i Hrvata treba da pokažu zajednički politički nastup prema budućem uređenju BiH, bez obzira na sva neriješena pitanja koja pritišću te odnose. Jednostavno je stvarnost takva da bošnjačke političke elite – ne i bošnjački narod – Hrvatima ne priznaju demokratsko i danas u Europi posve uobičajeno pravo na nekakav oblik institucionalno-teritorijalne suverenosti na tlu zajedničke nam domovine BiH, dok im srpske političke elite to pravo priznaju. Na Hrvatima je da odluče hoće li biti partneri sa Srbima u tom procesu ili će zbog neriješenih srpsko-hrvatskih pitanja ostati trpjeti sarajevsku majorizaciju.
Može li faktor Posavina biti nepremostiva prepreka za srpsko-hrvatsko paktiranje u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu potpuni konsenzus na političkoj sceni Hrvata u BiH o tome da hrvatska federalna jedinica treba da bude kreirana od dijelova oba entiteta i, s druge strane, monolitan stav u RS da bilo kakvo preispitivanje teritorijalnog okvira Republike Srpske ne dolazi u obzir?
Točno je da postoji načelan politički konsenzus kod hrvatskih političara kako niti jedan entitet nije nedodirljiv na razini političke želje i projekcije onoga što hrvatski političari vide u budućnosti kao dio hrvatske federalne jedinice. No, podsjećam vas da je Čović isto tako kazao da se o povratu dijelova Posavine može govoriti samo ako na to pristanu i građani Republike Srpske. A taj isti Čović je opet dobio 65 posto legitimiteta hrvatskoga naroda. Dakle, Hrvati su u BiH u vezi s tim pitanjem potpuno realni i svjesni situacije u kojoj se nalaze. Pitanje Posavine je prefabricirani medijski mit koji danas plasira Sarajevo da bi zaustavilo priču o hrvatskom entitetu. Na pitanje da li bi Sarajevo bilo za hrvatski entitet kada bi Posavina ušla u njegov sastav, oni šute. Potpuni muk. Pitanje Posavine je kompleksno i povijesno kontroverzno unutarhrvatsko pitanje, koje se danas iz Sarajeva stavlja kao emocionalni uteg Hrvatima u BiH koji im treba zamagliti političku viziju.