Administracije u Washingtonu i Bruxellesu u Bosni i Hercegovini poslale su dame, a što će nakon razgovora Hillary Clinton i Catherine Ashton s bosanskohercegovačkim političarima odlučiti američki misteri i europska gospoda teško je reći jer teška je i situacija. Hillary i Catherine rekle su da bosanskohercegovački političari moraju naći zajednički jezik, i to su kazale na engleskom, ali to ne znači da se i dalje neki domaći dužnosnici moraju praviti Englezi. Teško je u Bosni i Hercegovini naći zajednički jezik ako se jednako ne uvažavaju sva tri jezika i sva tri naroda koji ih govore.
Dr. Dragan Čović u televizijskom sučeljavanju sa Sulejmanom Tihićem naglasio je kako će se Bosna i Hercegovina raspasti ako u njoj ne bude Hrvata. Hrvati su konci bosanskohercegovačkih odijela, a netko uporno pokušava povaditi konce. Kao da je Bosna i Hercegovina operirana, a ne skrojena. Hrvati su sol bosanskohercegovačkoga kruha svagdanjega pa nikome normalnome nije jasno zašto netko hoće neslani kruh. Ta nemaju valjda svi građani u Bosni i Hercegovini visok tlak?! Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, izrazio je bojazan od majorizacije od strane najmnogoljudnijeg naroda u Bosni i Hercegovini i njegovih stranaka. Drugi strahuju od asimilacije. Treći se pitaju zašto u Bosni i Hercegovini ne cvate poljoprivreda kod tolike asimilacije. Raspreda se o svemu ovome na brojnim okruglim i švedskim stolovima, sesijama i sećijama, simpatičnim simpozijima, skupim skupovima i slično, a sve sliči nezgodnoj zgodi u jednoj kavani. Sjede dva bosanskohercegovačka političara, a naiđe novinar i upita ih:
– O čemu razgovarate ako se smije znati?
– Ma, ništa naročito. Razgovaramo o tome kako nasamariti bosanskohercegovačke Hrvate i onu ljepoticu tamo – odgovori jedan od političara, a novinar se u čudu zapita:
– Ali zašto ljepoticu?
– Eto, jesam li ti rekao da nikoga nije briga za bosanskohercegovačke Hrvate – reče jedan od političara drugome.
Ta i takva Bosna i Hercegovina nikako da se okrene budućnosti pa sve u vezi i bez veze s tim podsjeća na Mujin odgovor što najradije gleda:
– Najradije gledam snimku moje i Fatine svadbe, ali okrenem je naopako, da se vrti od kraja prema početku pa tako vidim da mi muzika vraća pare, ja mlađi ohoho godina, a Fata se vraća materi – pojasni Mujo.
Država dvaju entiteta i triju etniciteta i dalje klapa po svome, a kad će prva klapa novog bosanskohercegovačkoga filma, ne zavisi više od stranih producenata već od domaćih scenarista. Bosna i Hercegovina je i dalje država u kojoj se zna tko pije, a tko plaća. Jedni se slomiše radeći ili polomiše tražeći posao, a drugi leže i pjevaju:
Alaj volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim!
No, dokle? Proizvodnih radnih mjesta sve je manje, a na apanaži državnih jasala sve ih je više. Pa proizvodnja više ne može ni da diše. Situacija u daytonskom braku sve više sliči dijalogu jedne bosanskohercegovačke građanke i njezina muža.
– Ti se po čitave dane smucaš po birtijama i kladionicama, a ja kuham, perem, pegla, pomažem djeci oko rješavanja nemogućih zadataka. To tako više ne može – viknu supruga.
Jača polovina zagrli svoju ljepšu polovnjaču i uzvrati:
– Ali, draga, mi smo tim!
Puno toga morat će se mijenjati u Bosni i Hercegovini kako bi se s balkanske stranputice premjestila na europski put. Jedni joj pod noge bacaju europske ruže, drugi balkansko trnje, treći nešto četvrto. Samo da na tom putu ne bude kao s onim Hercegovcem koji se vozio i bio zaustavljen od prometnog policajca na mjestu poznatom po konzumaciji maligana.
– Morat ćete puhati – reče policajac Hercegovcu.
– Ma, nema šanse – uzvrati Ero.
– Što nema šanse, nemoj da ti ja puhnem, tek tada si nadrlj’o – posavjetova ga policajac.