Distanciranje Republike Hrvatske od političkih prilika u Bosni i Hercegovini već poprima oblike klasičnog kompleksa. Unatoč ustavnoj obvezi službenog Zagreba da skrbi nad Hrvatima u BiH, Hrvatska još od dolaska Stipe Mesića i Ivice Račana na vlast bježi od BiH Hrvata kao da su kužni. Trend kompleks politike nastavio se i u eri Ive Sanadera
kada je Hrvatska europsku „zrelost“ dokazivala prepuštajući BiH Hrvate na milost i nemilost Bošnjačkoj većini u FBiH.
Za vrijeme distanciranja Zagreba od BiH Hrvata nad njima je provedeno neviđeno institucionalno nasilje. Tijekom ovog vremena Hrvatska je šutjela nad majorizacijom i nadglasavanjem Hrvata u BiH. Kršeni su svi elementi konstitutivnosti jednog od konstitutivnih naroda, a hrvatska politička elita svejedno je upućivala Hrvate da svoja prava traže u Sarajevu. Pritom Hrvatska nije trebala intervenirati kako bi osigurala teritorijalnu jedinicu za BiH Hrvate, već kako bi se poštivala ona prava Hrvata koja su i dogovorena mirovnim ugovorom u Daytonu, a kojeg je supotpisala i RH.
Pored institucionalnog distanciranja od BiH Hrvata i hrvatsko je javno mnijenje, obilno dorađeno ljevičarskim medijima, gledalo na BiH Hrvate kao na faktor nestabilnosti u BiH. Za cijelo vrijeme dok je Hrvatska prepuštala Hrvate u BiH na milost i nemilost brojnijim konstitutivnim narodima, Srbi su imali aktivnu podršku Republike Srbije, a Bošnjaci potporu Turske. Gledajući sa ove vremenske distance, nakon što su platili ogromnu cijenu za samostalnost RH, Hrvati u BiH bili su i ulaznica Hrvatske u EU.
Svjesni kako od službene hrvatske politike neće dobiti nikakvu podršku, BiH Hrvati odlučili su artikulirati vlastitu politiku i izboriti se za vlastitu konstitutivnost. Iz redova Hrvatskih političara u BiH sve se jasnije može čuti težnja za teritorijalnoj reorganizacijom BiH nakon koje bi BiH Hrvati imali vlastitu teritorijalnu jedinicu u okvirima BiH. Stavovi hrvatskih političara u BiH odgovor su na trenutnu teritorijalnu preraspodjelu u kojoj je Republika Srpska entitet Srba u BiH, a Federacija BiH entitet Bošnjaka.
Biti će interesantno gledati reakcije službenog Zagreba na zahtjeve BiH Hrvata za teritorijalnim preustrojem Bosne i Hercegovine.
Pritom bi političke elite u Hrvatskoj trebale znati kako je i sama Hrvatska nekada u svojoj povijesti težila sličnim ciljevima kojima danas teže BiH Hrvati. Naime, kroz cijelu drugu polovicu 19. st. pa sve do izbijana I. svjetskog rata, hrvatski politički predvodnici tražili su preustroj Austro-Ugarske i formiranje slavenske teritorijalne jedinice sa sjedištem u Zagrebu. Bili su to legitimni zahtjevi tadašnjih predstavnika Hrvata i njihova viđenja funkcioniranja višenacionalne tvorevine. Kao što su Hrvati u Beču tražili svoja prava mirnim putem, Hrvati u BiH svoja prava traže u Sarajevu za pregovaračkim stolom. Određeni krugovi povjesničara drže kako se Austro-Ugarska raspala upravo jer nije na vrijeme riješila nacionalna pitanja. Upravo rješavanje nacionalnih pitanja biti će ključno i za opstanak BiH. Uloga Republike Hrvatske u rješavanju statusa BiH Hrvata vjerojatno će se zadržati na distanciranju ili u najboljem slučaju na deklarativnoj pomoći. Napredak je to u odnosu na dosadašnje otvoreno guranje u zagrljaj zatiranja i nadglasavanja u okvirima službenog Sarajeva.
Hrvatska ima prebogata iskustva sa ulaskom u razne višenacionalne asocijacije i izlaskom iz njih, može li joj to pomoći da shvati položaj Hrvata u BiH? Kažu kako čovjek najbolje shvaća ono što osjeti na vlastitoj koži. Ovo pravilo vrijedi za sve osim za Hrvate.
Željko Primorac | hrsvijet.net