Stigla nam je još jedna nova godina, a s njom i neka naša očekivanja. Što stara, što nova. Kakva nam je ovo bila godina, možemo reći tek sada kad se obično podvlači crta ispod svega onoga što smo učinili kao i onoga što nismo učinili, a mogli smo. Kakva je bila protekla godina – svatko zna najbolje osobno. Ovo je idealno vrijeme da se prisjetimo svega onoga što smo do sada proživjeli. Vrijeme je za rekapitulaciju. Je li protekla godina za mene bila dobra godina? Jesam li postao bolji i pametniji čovjek kakav sam poželio postati na početku sad već prošle 2011.? Jesam li razborito koristio svoje vrijeme koje mi je darovano? Jesam li se brinuo za druge ili sam možda razarao njihovu sreću?
Gotovo u svim kulturama čovječanstva slavi se prijelaz iz stare u novu godinu, dakle, slavi se ili čeka Nova godina. Zanimljiv je i sam pojam kad kažemo da čekamo Novu godinu. Za bitna slavlja našeg života ne kažemo da ih čekamo, nego da se pripremamo za njih. Novu godinu pak čekamo. Ako ćemo iskreno… Čekanje, pa tako i doček nove godine je pasivno držanje, prepuštanje sebe vremenu, izručivanje sebe onom geslu „što bude, bit će“. Zar to nije u suprotnosti s nama, ljudima, koji ne želimo biti objekt nego subjekt svog života, a upravo kod slavlja Nove godine organizirano se pretvaramo u promatrače i ushićene predmete nepoznatog. Toliko akcije i toliko spremanja radi dočeka Nove godine, a zapravo se ništa novo ne događa. S dočekom ne počinje ništa novo. Novu godinu nam je živjeti pod istim uvjetima s kojima smo završili staru godinu.
Sveti Augustin tumači da novo može početi tek ako staro odumre. Potrebno je, dakle, da umre stari čovjek da bi zaživio novi čovjek. Ako se misli ostati na „navikama“ stare godine, ako ostanu sve lanjske manire življenja, onda će biti samo novo računanje, ali neće biti „nove godine“. Bez promjene čovjeka događa se samo obnavljanje ili produživanje „stare godine“, trajno se živi stara godina. Uporno sebi govorimo da smo potpuno drugačiji od ostalih, ali tako rijetko uspijevamo to živjeti. Koliko god to bilo teško, moguće je.
Crkva nam u današnjem evanđelju predstavlja Mariju kao uzor novog života. Zanimljivo je primijetiti da smo mi, ljudi, toliko božanski zamaskirali Mariju da smo skoro izgubili iz vida njezinu ljudsku crtu. Nekad mi se čini da se po malo gubi ona Marijina evanđeoska iskrenost i jednostavnost njezina ljudskog lika.
Marija stoji u pozadini današnjeg evanđelja. Riječ je o tinejdžerici koja je živjela u gradiću zvanom Nazaret, u židovskoj periferiji. Bila ja zaručena za drvodjelju Josipa. Marija je već isplanirala život. I što se događa? Dolazi netko tko joj remeti sve planove. I Marija pristaje. Marija je onom svojom rečenicom „neka mi bude po tvojoj riječi“ pristala na onaj Šimunov proročki navještaj kako će joj mač gorčine probosti dušu. Ova nam žena pokazuje da to što se svijet oko nas ruši, ne znači da trebamo i mi. Možemo poput Marije ostati uspravno stajati i biti sigurni da se Bog brine za nas. Marija nije nadišla sve svoje životne probleme zato što je bila super-žena nego zato što je vjerovala Bogu. Ona je model svetosti ne zato što je rođena bez grijeha nego zato što je željela biti sveta. Nije ona imala nikakve nadnaravne moći nego je, jednostavno rečeno, imala povjerenje u Onoga koji ju je pozvao. Marija je bila zaljubljena u stvarnost koju nije prihvaćala s lakovjernošću nego s razboritošću i poniznom odlučnošću. Nije teško nasljedovati Boga po Marijinu primjeru. Potrebne su dvije stvari: prva – vjerovati da je naš Bog živi Bog i da zaista postoji. I druga: biti hrabar i biti dosljedan.
Ovih dana sve vrišti o jednom novom početku. Da, idemo ponovno iz početka. Nova godina je novi početak, novi pokušaj, novi put k sreći i čežnji za posjedovanjem ispunjena života. Svojim smo rođenjem krenuli u jednu veliku i neispričanu priču. Ova moja i tvoja priča otvorila je novo poglavlje. Pred nama je 366 novih stranica u knjizi našeg života. O nama ovisi što će na njima biti ispisano.