Jučer je na svom Širokom Brijegu pokopan velik čovjek – fra Mladen Hrkać. Smrt ga je zatekla na mjestu gvardijana u Zagrebu, gdje je otišao sa službi u Vitini i Humcu, a ostavio je neizbrisiv trag na Širokom Brijegu gdje je bio početkom devedesetih godina – dana ponosa i slave. Poznata je njegova uloga kod zaustavljanja tenkova u Pologu i sprječavanja krvoprolića, a prisjećamo se i fra Mladenovih riječi pred slavnom širokobriješkom Gimnazijom: ‘Želio bih da se svi prestanemo bojati raseljavanja, jer smo potrebni ovdje. Želio bih da prestanemo sanjati složnost, nego da ona bude uvijek među nama očitovana…’
Sa Facebook profila fra Mate Logare prenosimo sjećanje na ovog velikog fratra:
Hemingway je napisao: ‘Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!’
Doista, sa smrću svakoga bliskoga čovjeka, posebno dragih prijatelja, umire dio nas, naš svijet postaje manji, suženiji, ograničeniji. Ali to je sudbina pred kojom nema uzmaka. Kotač vremena neumoljivo prelazi preko svega i odnosi ljude koje smo voljeli, koji su nam nešto značili, koji su nas formirali onakve kakvi smo danas. Na sprovodu im nemamo što kazati. Možda samo ono drhtavo ‘hvala’ koje zapinje u grlu, a koje smo toliko puta trebali reći dok su bili živi ali je nažalost ostalo neizgovoreno. Ali prijatelji znaju čuti i ono što nismo izgovorili. Nikada nisam potpuno kužio rečenicu sv. Pavla da će na koncu Bog biti ‘sve u svemu’. Ali danas mi pade na pamet da je to možda odgovor vjere na činjenicu da smrću dragih ljudi umire i odumire dio nas i dio svijeta koji smo poznavali. Kad budemo pred licem Božjim, sve će dobiti smisao i sadržaj, naša životna slagalica koja se raspada a da nije ni dovršena, tek će u Njemu biti cjelovita slika.
Dragi brate, počivaj u miru. Kad je zabrecalo zvono Briješke bazilike da te isprati do mjesta gdje ćeš čekati drugi Kristov dolazak, osjetio sam kako na jedan način i meni zvoni. Kao što je sa smrću moje pokojne babe konačno umrlo i moje djetinjstvo, s tobom je pokopana i živa uspomena da studentsko vrijeme i bogoslovske dane. Žao mi je što si nas po ljudskoj računici prerano napustio. Ali znam da se čovjek kao ti nije imao razloga bojati smrti. Volio bi da u svom životu uspijem ostvariti barem dio onoga što sam imao priliku od tebe učiti. Zajedno s tobom, vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni…