Još se dobro sjećam neugodnog iznenađenja kad nam je u 3A razredu Gimnazije Ljubuški školska kolegica Dubravka Šimić rekla: „Profesorica Mara je imala moždani udar. Neki kažu da je umrla.“ Sjećam se i da je Dubravka plakala, a mi smo ostali u nekoj tjeskobnoj tišini. I iskreno, od kada profesorica Mara Skoko više nije mogla doći na svoj posao, nešto je nedostajalo toj školi.
Njezine lekcije iz matematike nikada nisam dobro upamtio, a zadatke iz domaće zadaće sam prepisivao u školi. Valjda me zato i oborila na polugodištu prvog razreda. Ali i tada i danas sam znao da je to zato što sam bio previše lijen i nemaran, a možda i poglup za matematiku, a ne zato što bi ona bila loš nastavnik.
Kao profesoru, bilo joj je stalo do đaka. Željela je da se trudimo i da znamo. Nastojala je da barem osnovne stvari shvatimo i razumijemo. Svaki profesor kojem je iskreno stalo i koji unosi emocije u svoj posao, zna koliko je to puta nemoguća misija. Zid učeničkoga nemara i nezainteresiranosti, pogotovo u predmetima kao što je matematika, teško je probiti. Valjda tako mora biti i zacijelo mnogi đaci tek sa vremenskim odmakom mogu shvatiti koliko su bile vrijedne i korisne životne lekcije, u pubertetskom dobu tako neugodne.
I upravo su mi se Marine životne lekcije su mi se usjekle u pamet daleko više nego one iz matematike. Nije se ni trudila sakriti svoju ogorčenost ratnom i poratnom društvenom nepravdom u kojoj su mnogi ljudi sa malo pameti i još manje morala postali lokalne gazde. Sjećam se provale njezinog bijesa kad je u našem razredu samo Damir Čuljak znao izraditi postavljeni zadatak, a ona mu je rekla: „Damire, ti si najveća budala ovdje u razredu. Ti se trudiš i učiš. Zato ćeš ti i takvi kao ti kopati kanale koje će projektirati ovi tutkumi oko tebe. Ili nećeš moći ući u šaht popravit cijev jer oni nisu znali sračunati dva broja pa nacrtati šaht da bude dovoljno dug i širok! A ako im se usudiš to reći ili samo pomisle da si pametniji od njih, dat će ti otkaz!“ Ne znam je li joj bila barem mala utjeha kad je saznala da je Damir postao inženjer.
Svaki put kad vidim da netko zijeva dok propovijedam, padne mi na pamet opaska upućena mom kolegi i prijatelju koji je zijevao dok je ona objašnjavala logaritme: „Samo ti zijevaj ko krokodil. Tako ću i ja zijevat kad ti budeš propovidat, pa ćeš vidit kako je to!“
Mara je bila bez dlake na jeziku, izravna, otvorena, ponekad i pretjerano kritična, posebno prema osobama koje joj se iz prve nisu dopale. Ali to samo kaže ono što svi znamo: svatko, bez obzira koji posao radio ili koju službu obavljao, je samo čovjek sa svojim vrlinama i svojim slabostima.
Vijest o smrti koju smo čuli toga jutra 1998. Pokazala se netočnom. Mara je poživjela još 13 godina, ali od posljedica moždanog udara nije se oporavila. Otežano se kretala i izgubila je sposobnost govora, tako da je svaki korak bio izazov i svaka misao koju je željela prenijeti posjetitelju tražila je veliko strpljenje dok to uspije staviti na papir ili ekran od računala. Koliko god joj je to teško padalo, posebno s obzirom da je bila samosvjesna žena jake osobnosti, ipak je taj križ nosila neobično strpljivo. Svoj je ovozemaljski život završila u subotu 10. prosinca 2011., a pokopana je dan kasnije u Šiljevištu – Klobuk.
Počivala u miru.
P. S. Profesorica Mara je uvijek voljela istinu, bila ona ugodna ili neugodna. Stoga i ja na kraju moram primijetiti da je na sprovodu ipak moglo biti osjetno više njezinih bivših đaka. Ako svojim profesorima već za života ne pokazujemo pretjerano poštivanje i zahvalnost, mislim da im dugujemo barem toliko da im dođemo na sprovod ako možemo.