Ovu priču sam napisala prije više od godinu dana.
Ima ljudi koji su zaslužni za ono što jesi, a da pojma nemaju o tome.
Zoran Mijatović.
Moje prvo radno strahopoštovanje. Perfektna dikcija i blagonaklona otmjenost. Glas drugačiji od svih glasova u eteru ovoga svijeta. Pomogao mi je da dođem do mikrofona radija moga grada, u onim davnim godinama kad sam bila svojeglavi, čupavi srednjoškolac sa željom da mijenjam svijet. Danas znam da svijet promijeniti ne mogu, ali svojeglavost i čupavost su ostale iste.
Bio je moj drugi radni dan, mog prvog wannabe posla u životu, ljubuško ljeto sa ispucalom crvenicom i neutaživim zrikavcima, kad mi je jedna osoba rekla kako sam premlada i neiskusna za ono što mi se povjerilo.
Te su riječi u mom majušnom tinejdžerskom srcu odjeknule tako užasno, natankavši mi oči kao duboke rezervoare suzama koje nisu presušile čitavu onu dijagonalu od Radija do restorana Ohajo, koju sam prehodala sa nogama teškim kao olovo. Tada sam prvi put izgovorila rečenicu jeboteživotvaki. I sve mi je nalikovalo na smak svijeta.
Zoran Mijatović je nazvao sutra u vrijeme početka smjene pitavši zbunjeno:- Dobro, a gdje si ti jutros?
Slegnula sam ramenima u slušalicu i ukratko mu ispričala, sve se grizući za donju usnu.
– Martina, ako ćeš pustiti da te pokoleba svaka mušica na šoferšajbi, nikad nećeš uspjeti vidjeti koje sve ljepote donosi cesta pred tobom. Da si odmah došla natrag, čeka te vremenska prognoza. Ako se ne pojaviš, nitko neće znati kad će pasti kiša!
Rekao je to odriješito i rezolutno, ne ostavljajući mjesta nikakvim dvojbama, a meni dokazao da sam iako netko sasvim mali, negdje i nekome bila bitna.
Dozvolio je da preko radio valova pronesem svaku svoju glupost. Da čitam svoje poetike i patetike. Da učim i rastem. Da zavolim novinarstvo. Da upoznam glazbu. Da se navučem na politiku. Vjerovao je meni u vrijeme kad je to povjerenje bilo najveće motorno gorivo mom još neizgrađenom biću.
Kasnije je vjerojatno šizio kad je gledao i čitao s kakvim se hablećinama upuštam u politički fajt. Sjećam se, zadnji put sam ga vidjela na našem sunčanom bajeru, šetao je uz Trebižat sa Zvonom i psom, pričali smo o jurišanju na vjetrenjače, o svim događajima oko nas, brinuo se za mene na neki čudan način, kao da je bio svjestan da mi onda nije objasnio i kakve sve opasnosti krije ona cesta…
Zoran Mijatović bio je uvijek vedri i raspoloženi glas koji je budio i uspavljivao moj grad. Vjerujem da je dio njega utkan u svaki dom ljubuške općine. S njim su izrasle generacije novih radijskih voditelja. Sretni jer su imali priliku raditi s najboljim.
Ovu priču sam napisala prije godinu dana. Znam da ju je pročitao i bar tako znao, koliko mi je značio i koliko je zaslužan za sve ono što jesam.
Samo sam jednom u životu napisala In memoriam, i to svom didu Ćipi. Nisam mogla ni sanjati da će ova slova istinskog poštovanja jednom biti In memoriam.
Svima koji su ga voljeli i poznavali, iskrena i najdublja sućut.
Martina Mlinarević Sopta
{xtypo_rounded2} Zoran Mijatović pok. Mile (1961-2013)
Nakon duže bolesti preminuo u nedjelju, 13.sječnja 2013. u 52-oj godini. Sporovodni obred počinje u utorak 15.siječnja 2013. u 14 sati na novom gradskom groblju u Ljubuškom – Pregrađe. Obitelj prima izraze sućuti od 13 sati u kapelici groblja.{/xtypo_rounded2}
{jcomments lock}