Svoje imenovanje doživljavam kao početak novoga poglavlja u svom svećeničkom služenju Bogu i Božjem narodu. S obzirom da me je život vodio na razne strane, istina je da sam se trudio živjeti tako da, ne zaboravljajući svoje podrijetlo i rodne Studence, budem otvoren prema svima. Sve te dobre veze i prijateljstva želim jačati i produbljivati i nove graditi. 1. Nedavno Vas je papa Benedikt XVI. imenovao prvim biskupom vojnim ordinarijem. Kako Vi doživljavate svoje imenovanje?
Svoje imenovanje na službu vojnog ordinarija doživljavam kao početak novoga poglavlja u svom svećeničkom služenju Bogu i Božjem narodu. Prihvaćam ga kao priliku da u suradnji s dobrim ljudima nastavim propovijedati Kristovu Radosnu vijest, istina sada u specifičnim prilikama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. I prije svega u otvorenoj suradnji s trojicom dijecezanskih biskupa Vrhbosanske metropolije, dvojicom pomoćnih biskupa, redovničkim provincijalatima te nadležnim državnim i vojnim organima, a posebice sa svećenicima u vojnom dušobrižništvu.
2. Oni koji Vas dobro poznaju, kažu da ste čovjek jasnih crkvenih, narodnih i ljudskih stavova što je vidljivo također iz Vašeg pisanja. Kome na osobit način dugujete zahvalnost za to?
Znam koliko sam duhovno daleko od onoga što bih želio biti. Ali u pretpostavci da je tako, kako Vi kažete, prije svega treba biti zahvalan Bogu na tom daru. Zahvalan sam i svojim odgojiteljima, počevši od pokojnih roditelja pa do poglavara i profesora u sjemeništu i Bogosloviji koji su se trudili oko mene. Zahvalan sam sarajevskom ambijentu, u kojemu sam proveo mnoge godine, ali i cijelom našem društvenom složenom okruženju, koji su me, kao i odgojitelji, učili da je čovjekova unutrašnja sloboda pretpostavka jasnoće i otvorenosti, spremnosti na dijalog, tolerancije i uvažavanja drukčijega, a time temelj izgradnje harmoničnoga društva i države. A razdoblje rimskoga boravka bilo je vrijeme gledanja katoličke širine izbliza. Uz to, ekumenizam, kojim se bavim dvadesetak godina, jest pokret i znanost koji isključuju svaku skrivenu nakanu, a jasnoću i otvorenost smatraju početnom stepenicom dijaloškoga susretanja.
3. Rođeni ste u Hercegovini, odrastali u Zagrebu, studirali u Sarajevu pa potom u Rimu te godinama bili stalni profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji odnosno Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu kao i na Teološkom institutu u Mostaru, a u zadnje vrijeme obnašate i službu generalnog vikara u Mostaru. Vidite li svoje imenovanje i kao dodatnu poveznicu ova dva grada?
Opet ste mi postavili pitanje koje dira točku gdje se susreću osjećaj kršćanske obveze da se bude skroman i napast da si čovjek ponešto umisli. No, ipak, s obzirom da me je život vodio na razne strane, istina je da sam se trudio živjeti tako da, ne zaboravljajući svoje podrijetlo i rodne Studence, budem otvoren prema svima: Zagrebu, Bosni, Mostaru, Rimu, Dubrovniku, Braču, Sarajevu. Sve te dobre veze i prijateljstva želim jačati i produbljivati i nove graditi. To je osnovni razlog što sam sarajevskoga nadbiskupa i kardinala, svoga budućega metropolitu, zamolio da mi bude glavni zareditelj a drugu dvojicu dijecezanskih biskupa iz BiH kao suzareditelje. Velika im hvala što su sva trojica to vrlo rado prihvatila.
4. Ako ste izabrali biskupsko geslo, molim Vas da nam ga kažete i pojasnite. Gdje i kada ćete biti ređeni za biskupa?
Za svoje biskupsko geslo izabrao sam Isusove riječi: „Mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27). Smatrao sam da odgovaraju ne samo mojoj budućoj službi u kojoj trebam pozivati vojnike da budu Božji suradnici u izgradnji mira među ljudima, nego i cijelom našem društvu koje i sada trpi od posljedica rata i još uvijek očekuje da se uspostavi miran i harmoničan život svih njegovih sastojnica. A samo ređenje predviđeno je da bude, ako Bog da, u Mostaru u subotu 2. travnja ove godine.
5. Papa Benedikt XVI. uspostavio je Vojni ordinarijat za BiH s Vama na čelu. Gdje će biti sjedište Ordinarijata? Imajući u vidu složenost stanja u BiH, smatrate li da će bez većih poteškoća teći provedba Ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika Oružanih snaga BiH?
Prema „Ugovoru između Svete Stolice i BiH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine“ predviđeno je da sjedište Vojnog ordinarijata bude u Sarajevu pa će tako i biti. A u provedbi samog Ugovora uvjeren sam da će državne strukture i predstavnici nadležnih vlasti imati dobru volju da u granicama realnih mogućnosti što prije dođe do potpune provedbe ovoga međunarodnog ugovora na što se BiH obvezala. Nadam se također da će to iskustvo pomoći da se zaokruži i pravni okvir za uređenje vojnoga dušobrižništva Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice, a možda i drugih, što cijelu stvarnost ponovno postavlja u okvire naše dijaloške i ekumenske stvarnosti.
6. Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine u Vama je dobila šestog člana. Vi ste i do sada bili stručni suradnik spomenute Konferencije. Kako vidite njezinu ulogu u ovoj krajevnoj Crkvi i u ovoj zemlji?
Biskupska konferencija je važno pastoralno tijelo u svakoj zemlji te mjesto dogovaranja pojedinih biskupa i zajedničkih pastoralnih planiranja i programa Crkve, te ostalih pitanja koja su u nadležnosti konferencije. To isto vrijedi i za BK BiH. Uz to naša BK je mjesto iz kojega se čuje autoritativan glas u službi promicanja i zaštite dostojanstva i prava svakoga čovjeka, načela društvene pravde, i osobito dostojanstva i prava hrvatskoga naroda kojemu pripadaju skoro svi katolici u BiH.
7. Više godina bili ste direktor Katoličke tiskovne agencije BK BiH. Kako vidite ulogu katoličkih, ali i drugih medija u Bosni i Hercegovini?
Svijet medija, ili sredstava priopćavanja, učinio je da se, slikovito govoreći, ostvarila Isusova riječ o mogućnosti da se propovijeda i s krovova. Mogućnost komunikacije zaista je poseban Božji dar ljudima suvremene civilizacije koje oni, pa i kršćanstvo kao takvo, trebaju iskoristiti u službi izgradnje mira, povjerenja, prijateljstva, upoznavanja. No, postoji također opasnost da se taj isti svijet medija pretvori u svoju suprotnost čega smo ponekada svjedoci. A katolički mediji, bez obzira gdje nastajali i djelovali, prvenstveno su sredstva prenošenja kršćanske poruke i, prema onome što mi je poznato, u granicama svojih mogućnosti oni to i vrše.
8. Vaše djelovanje i pisanje je uistinu široko. Jedno od polja Vašeg djelovanja su ekumenizam i dijalog. Kako vidite trenutno stanje u BiH na tom planu?
Dijalog i ekumenizam su poznati načini odnosa Crkve našega vremena prema svijetu koji nas okružuje. Razine tog odnosa su višestruke te, iako nisu sve jednako važne, svaka od tih razina ima svoju težinu. Tako je za Crkvu najvažniji molitveni i teološki ekumenizam i dijalog jer je to njezino osnovno poslanje. No, vrlo je važan i tzv. egzistencijalni ekumenizam ili dijalog koji opet može imati različite razine: od onoga što bismo mogli nazvati njegovanje svakodnevnih dobrosusjedskih odnosa među pojedincima i zajednicama, sljedbenicima različitih vjera, pa do susretanja najviših predstavnika Crkava i vjerskih zajednica. Sastajući se, oni pokušavaju dati svoj doprinos u rješavanju društvenih problema i otvorenih pitanja kao što su npr. ispravljanje društvenih nepravda, donošenje pravednih zakona, povratak prognanika, vraćanje oduzete imovine, reguliranje društvenoga položaja Crkava i vjerskih zajednica, organizacija crkvenoga školstva, suradnja crkvenih karitativnih i društvenih humanitarnih organizacija i tako dalje. Osim što je ovo važno samo po sebi, takvi susreti i suradnja su također mjesta upoznavanja i uspostave povjerenja što otvara vrata novim oblicima suradnje te ih zato treba promicati. Ovaj drugi oblik mislim da je češći na našim prostorima, ali i onaj prvi ponegdje je, i sve više, prisutan. I treba se nadati se da će ga biti sve više i više.
9. Što bi bila Vaša poruka ljudima u Bosni i Hercegovini, a posebno katolicima koji su najvećim dijelom Hrvati?
Pomalo mi je nelagodno izricati poruke ove vrste jer mi se čini da je to posao za mnogo mudrije, duhovnije i spremnije. No, s obzirom da smo kao narodna i crkvena zajednica više puta u prošlosti živjeli u mnogo težim situacijama, treba prepoznati da je opstanak naša trajna oznaka, i crkvena i narodna, što je znak posebne Božje brige. I jedan od razloga utemeljene nade. Zato sam uvjeren da mnoge dileme, koje se u tome smislu nameću u javnosti, uopće nisu vjerodostojne te se kao osnovno pitanje treba postavljati potreba da se formalna jednakopravnost hrvatskoga naroda pretvori u iskustvo svakodnevnoga života, u jednakost svih ljudi i svake narodne zajednice. Odnosno, prihvaćanje mira, koji Isus daje, šansa je i našega društva.
Copyright © 2026 | WordPress Theme by MH Themes