Iseljenička priča iz suptropske Argentine

Iseljenička priča iz suptropske Argentine
Autor: Tekst i foto: Dušan Musa | VL

Života priča Srećka (Felixa) Međugorca iz Klobuka prava je filmska storija. Na sreću njegovih srodnika s hapiendom. Mnogi su otisnuli preko mora, a da im se nikada za trg nije doznalo. Međutim, Srećkova životna maksima dala je rezultata.

„Trabajo, trabajo, trabajo (raditi, raditi i samo raditi) to je bio zakon mog oca. Koliko se sjećam dok je bio zdrav, nije radio samo jedan dan, kad je umro djed, mamin otac“, siže je sjećanja Oscara Medjugorca, Argentinca druge generacije, na oca Srećka.

   Iako je Oscar u posjet brojnoj rodbini u Klobuku i Zenici, došao s nakanom razjasniti očeve životne putove, ostalo je nedorečeno nekako detalja. Prvi i osnovni, rodbina u Klobuku je očekivala da se javi stricu Andriji u New Yorku, on se koju godinu po odlasku  javio s potpuno druge strane svijeta, iz Argentine! Ostalo je nejasno, je li pogriješio u presjedanju ili se jednostavno vozio do krajnjeg odredišta broda. Tek našao se u nekoj od velikih argentinskih luka. Nikakvo čudo, kad se otisnuo 1928., imao je samo 17 godina i dva, tri razreda osnovne škole što se u to doba smatralo solidnim, znao je čitati i pisati.

   Narednih šest godina proteklo je u potrazi za onim zbog čega se otisnuo u „bili svit“, srećom u „Siromašnoj Ameriki“, kako su Hercegovci tada zvali Južnu Ameriku. Mučno je to razdoblje bilo za novopečenog iseljenika, jer cijelu priču nije povjerio ni sinu. Za pretpostaviti je da se zaposlio u luci, odakle su ga priče ljudi koji su brodovima odlazili i dolazili, odvele na zapadnu stranu južnoamaričkog kontinenta do po negostoljubivosti čuvene čileanske Atacame, najsušnije pustinje ne Zemlji. Tu je proveo dvije godine radeći u rudnicima bakra. Bunio se protiv niske satnice i teških uvjeta rada, pa mu je bilo ići dalje. Odlučio se na zaista robinzonski pothvat, nazad u Argentinu, ali pješice preko Anda. Sa sebi sličnima prešao je preko vrhunca visokog 4 – 5.000 metara!

   „Sjećam se, otac je pričao kako je taj put prevalio uz pomoć rakije. Zbog rijetkog zraka ruku bi navlažio rakijom pa onda udisao“, prisjeća se Oskar očevih priča iz tog razdoblja.
   „Tragao je za zemljom sličnoj Klobuku, sličnoj Hercegovini“, naglašava 69-godišnji Oscar.
   U potrazi za poslom i svojom mitskom zemljom, Srećko provodi još godinu, dvije da bi je konačno skrasio u najmanjoj argentinskoj pokrajini Tucuman i njezinom glavnom gradu San Miguel de Tucuman. Inače, u tom gradu je 9. srpnja 1816. proglašena nezavisnost Argentine. Međutim, Srećko nakon pronalaska tražene zemlje, nije dugo bio nezavisan. Ženi se Konselom, 1935., koja je bila talijanskih korijena. 

   „Malo je nedostajalo da svadba ne bude, jer je otac radeći posao pogođen s općinom, zaboravio na vjenčanje, pa su se ujaci i prijatelji ispred oltara, uputili u potragu za njim“, o toj zanimljivoj životnoj sentenci oca radoholičara priča Oscar.

   Uz sina Oscara rodila mu se i kćerka Andrea, ime je dobila po Srećkovoj majci Andri, dok unuk, nosi pradjedovo ime, Ivan – Huan Medjugorac
   Uglavnom, Srećko je nakon nadničarenja, kupio kamion, zatim stekao kamenolom, kojeg je uložio u kupnju servisa i benzinske crpke i na kraju se skrasio na 300 hektara zemlje na kojoj danas njegovi unuci uzgajaju limun i druge agrume, koje izvoze u Rusiju. Firma se zove „Gorac“! Zanimljivo, kćerka njegovog saputnika iz „starog kraja“, u traganju za „obećanom zemljom“ Ivana, odvjetnica Catalia Ines Lonac počasna je konzulica Hrvatske u Tucumanu.

   „Kad se razbolio zadnja mu je želja bila da odem u posjet rodbini u Hercegovinu. Tako sam prvi put došao 1980. Dvadeset dana po mom povratku, otac je umro. Bio je jako cijenjen i poštovan…“, ističe Oscar koji je novim posjetom rodbini želio ispričati očevu sudbinu.

 

{jlex}picasa:106682547432003943589/IseljenickaPricaSreckaMeUgorca{/jlex}