Ako se selo i zove Jabuka, sigurno je gorka. Kušaju to svakodnevno njezini stanovnici, preostalih sedamdesetak duša koji se nalaze i doslovce – niti na nebu niti na zemlji. Visoko u brdima biokovskog masiva po slobodnoj procjeni na nekih 570 metara iznad razine mora, selo Jabuka jedan je drugi svijet od ušorene Hercegovine od Gorice (Grude) do Čapljine i slično.
Dok dole život bruja, u Jabuci je vrijeme stalo, negdje u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća kada se i tu osjetila moć gastarbajterskih maraka. Tek nakratko je živnula pa brzo potonula. AVNOJ-ska granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ucrtana još Požarevačkim mirom 1718. godine, razdvojila ih je od kraške cjeline, susjednih Mijaca.
Dozvola za pokop Jabučani su ostali izolirani s graničnom međom zbog koje je bilo problema i prilikom pokopa mrtvaca. „Naše je groblje u Hercegovini cilo, ali se moralo ić’ u Vrgorac po potvrdu da možeš mrtvaca pokopati. Teška im je to sramota, sad su k’o popušćali, ali isto ‘ko ide u crkvu, mora nosit osobnu kartu. Jedno vrime išlo se prikin putem i u crkvu, a oni se ovda vozaju. Triba i njima granicu udarit“, rezigniran je za razgovor raspoloženi Jozo Roso Zajkić kojeg smo zatekli u pustom Kupinjaku, dijelu Jabuke gdje je preostalo još dvoje žitelja. Jozo otkriva da njemu kao hrvatskom branitelju to posebice teško pada. Borio se kaže „u 156., pa Četvrtoj splitskoj“, a danas je bez ikakvih primanja i mirovine. „Nema se čime otići kruv kupit, eto što smo dočekali. Jabuka je najsiromašnije selo što može postojati u općini Grude. Obećali su nam cestu, prije dvije godine, mi nešto radili, prpali i ništa. Da bi otiša dokturu, triba ti privalit tridesetak kilometara“, jada se Jozo. Na pitanje od čega se živi, Jozo kaže: „Što imaš za se, kumpira i raštike, to možeš pojist, za prodaju slabo“, tvrdi dok o tom kraju na oko Bogom danom za divljač, lovac Ivan Roso kaže: „Ima divljih svinja, jarebice i zeca, ali pošto se u zadnje vrime zemlja slabo radi, i to se iskorjenjuje. Mladež je otišla, nema uvjeta za život. Struja iz BiH, voda iz HR
Nema poljoprivrede, nema vode, imamo telefon iz Hrvatske i struju iz Hercegovine. Dobro bi bilo da nas pripoje Ljubuškom, njihov vodovod će biti blizu, pa da i nas prikače, možda bi neko ostao“, kaže zamišljeno Ivan ističući da su posebna napast vukovi: „Njih je najviše. Ako ćeš držat živinu (stoku nap. a.), moraš je dobro čuvati“, veli Ivan, jedan od samo trojice lovaca iz Jabuke. Od Ivana i Joze saznajemo da u selu ima 70-ak duša, učenika nema, a najmlađi stanovnik je punoljetan, ima 18 godina. Mila i Milenko Roso imaju svoju priču. „Ako imaš svoje auto i penziju, ovdje je odlično, čist zrak, mir, ali sve moraš dovesti“, kaže Mila, koja sa suprugom Milenkom povremeno dođe. Milenko koji je napravio kuću u Ljubuškom, a mirovinu zaradio u Njemačkoj, nakon kraćeg promišljanja, veli: „Evo, tu sam rođen, ali ne znam od čega bi danas ovdje živija da mi nije mirovine. Može krumpir, ali obradive zemlje je malo…“, kaže Milenko od kojeg doznajemo da bi za mjesec dana trebali početi radovi na probijanju ceste prema Puteševici, odnosno općinskom središtu Grudama. Valjda i to neće ostati samo mrtvo slovo na papiru. Dotada, mještani ovog sela trebaju još malo strpljenja, pa će valjda i njima svanuti neko ljepše jutro.
To što preostali stanovnici Jabuke moraju do općinskog središta putovati tridesetak kilometara, zaista je velika sramota za općinu Grude. Kako su nam razočarani mještani rekli, jedino što je općina Grude napravila za selo Jabuka mala je kućica izgrađena za nezbrinutu osobu, a to je bilo davno, još prije rata. Apsolutno ništa više nije urađeno!? Na naš upit radi li netko u općinskoj administraciji, jetko su se nasmijali. Zanimljivo je napomenuti, Grude su općina u kojoj je sjedište najjače tvrtke u Hercegovini, upravo za probijanje cesta. Pitanje je što se čeka ovoliko dugo, gdje je problem? Činjenica je da selu Jabuci treba cesta od Puteševice, te od sela do crkve i groblja da ih granični policajci ne legitimiraju?! Ili je možda rješenje da se selo Jabuka pripoji Ljubuškom?