Njihova životna i iseljenička priča jedna je od više tisuća hrvatskih iseljeničkih i emigrantskih priča. Počela je pred Božić 1965. kada je Ante Čuvalo, rođen 1944. u Proboju, napustio svoj rodni kraj i otisnuo se ilegalno preko granice u nepoznati svijet u potrazi za boljim i dostojanstvenijim životom.
Kao sjemeništarac pohađao je Gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, potom je poslan u vojsku u Srbiju i nakon odsluženja zatražio putovnicu da bi išao vani. Nisu mu je dali i on je, zavaravši dva vojnika i psa vučjaka, ilegalno preko granice dospio u Trst.
Dani uzbuđenja
– Od psa me spasio papar, a od vojnika brze noge. Bila su to dva dana puna uzbuđenja i napora, ali bilo se mlado i odlučno. U logoru u Trstu sam bio sedam mjeseci i onda stigao u Ameriku. Nakon nekog vremena studirao sam filozofske i teološke studije, a potom i povijesne znanosti na nekoliko mjesta. Doktorirao sam povijest na Ohio State University u gradu Columbusu. To je glavni grad države Ohio i nedavno je tamo ustoličen Hrvat John Kasich za guvernera države. Poznajem ga još iz “onih dana”. Bio je kongresnik, a ja sam kod njega dolazio radi hrvatskih interesa. On je treća generacija i najviše se sjećao bakine štrudle od jabuka. Pomogao sam mu da malo bolje upozna hrvatske prilike – prisjeća se, pričajući vedro uz osmijehe i dosjetke, u svom novom Ijubuškom domu prof. dr. sc. Ante Čuvalo. Život je išao svojim pravcem, a njegov životni put su usmjerile dvije glavne odrednice: politički emigrant i akademski građanin.
Predavao je nekoliko gdina na državnom sveučilištu u Ohiju, a potom 20 godina na Jollet Collegeu u blizini Chicaga povijest zapudne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog’ istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, vise članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezina glasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge…
Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta, tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća. – Bio sam politički emigrant, a ne iseljenik i to je zacrtalo moje djelovanje u Americi. Na jednoj strani radio sam s bližim i daljim suradnicima i istomišljenicima na okupljanju nas samih i jačanju hrvatskih snaga na svim poljima, a na drugoj – radili smo tako da čuvari jugoslavenske države i režima nisu baš mogli spavati u miru.
Bila je to ona poznata taktika “buhe na psu”. “Ubadali” smo ih koliko smo mogli, a što su se više češali, to im je svrab bio veći. Okupljao sam hrvatske stručnjake i one koji se bave hrvatskim temama, da bi iznosili pred znanstvenu javnost ono što se vrlo često nije smjelo u bivšoj državi. Međutim, nije bilo lako biti Hrvat i ljubitelj slobode ni u Americi.
Američka vanjska politika bila je projugoslavenska, radi svojih interesa, a to je utjecalo i na sveučilišnu nastavu, na “podobnost” profesora, na izdavaštvo… Ali, nije se smjelo sjesti i plakati nego raditi – kaže nam prof. Ante Čuvalo.
Pišu knjige, prevode…
Supruga Ikica, rođena Rosandić, je ličko-slavonskih korijena. Rođena je u Italiji, odrasla u Argentini, živjela u Americi. Profesorica je engleskog i španjolskog jezika, magistrirala na John Carroll Universitv, predavala jedno vrijeme na OSU, Columbus State University, a najdulje, 20 godina, na South Suburban Collegeu u blizini Chicaga. Dosta se bavila prevođenjem, a napisala je na engleskom i hrvatskom jeziku knjigu o Gospi guadalupskoj. Imaju troje djece.
Dvoje su oni rodili, sina Mimu, živi i radi u SAD-u, i Anđu koja se prošlog ljeta udala za dečka iz Polače i žive u Zadru.Treće dijete, Stipu, prije pet godina usvojili su iz Stadlerova dječjeg doma Egipat u Sarajevu, doma za djecu bez roditeljske skrbi, koji drže časne sestre Služavke Malog Isusa. Stipo živi s njima u Ljubuškom gdje pohađa Osnovnu školu.
– Povratak u domovinu nekoć nam je bio san, a onda se to pretvorilo u stvarnost. Prvi put smo bili tijekom rata pa smo počeli dolaziti preko cijelog ljeta, a onda smo napravili kuću na otoku Pašmanu i tamo provodili ljetne školske odmore. Došao je trenutak kad smo osjetili da je vrijeme “poći doma”.
Bilo je pitanje gdje ćemo se “usidriti” i Ljubuški bijaše naš izbor. Mislili smo da ćemo, možda, biti od veće koristi u manjem mjestu nego u većem gradu. Vratili smo se prije nešto više od godinu i pol, sagradili smo kuću, u veoma je mirnom kutku, a blizu svega, uključujući i Stipinu školu. Imamo divne susjede i ljudski odnosi ovdje su puno drukčiji, normalniji nego u Americi. A klima, da i ne govorim. Oboje imamo svoj ured, računala, internet, podosta knjiga i uživamo radeći ono što smo i dosad radili, tj. pišemo knjige, prevodimo, samo što sada ne moramo ići na redoviti posao. Ljubuški je naš novi stari dobri i topli dom – govore nam zadovoljno Ikica i Ante Čuvalo.
Što možete poručiti Hrvatima u iseljenišvu?
– Mnoge poznajem i mogu im reći da smo dobro i da je lijepo biti kući. Dosta je bilo i tuđine. Znamo da mnogi ne mogu ili nsiu spremni spakirati se i natrag, razlozi su različiti, ali, preporučamo svima da ovdje kupe kuću ili barem stan na moru. Da ulažu, neće izgubiti. Da mogu doći i ostati ovdje više mjeseci, uživati u svom domu, a ne biti nečiji gost. Drugo, time će omogućiti svojoj djeci i unučadi da i oni redovito počnu dolaziti u rodni kraj svojih roditelja, upoznati rodbinu, naučiti jezik i osjećati se kao doma. Neka i oni puste svoje korijenje barem malo u ovoj zemlji koja nam je draga isveta – kaže prof. Ante Čuvalo.