„Danas radim kao grafički dizajner za jednu poznatu firmu, ali pored toga želja mi je baviti se slikarstvom/ crtanjem na razini malo višoj od amaterske. Po obrazovanju sam grafička dizajnerica, po rođenju slikarica!“, ističe Josipa.
Otkad se bavite slikanjem?
Slikanjem se bavim otkad znam za sebe, bojice su mi oduvijek bile najdraže igračke.
Malo ozbiljniji pristup tom hobiju pokazala sam svojom prvom samostalnom izložbom 2003.godine u svom rodnom Ljubuškom.
Za daljnji razvoj mog talenta, zasigurno su zaslužni moji roditelji koji su me uvijek podržavali u svemu što sam radila, kupovali sav potrebni i nepotrebni materijal, samo da bih se ja mogla zabavljati u slobodno vrijeme.
Je li slikanje za Vas samo hobi ili nešto više?
To je za mene više od hobija, nešto u čemu definitivno uživam.
Kao i za sve, u početku je uvijek teško. I danas, svaki put kad krenem slikati na početku se javlja onaj isti strah od bjeline i pitanje „jesi li kadar tom komadu papira dati život“.
Javnost vidi samo one primjere za koje je taj odgovor „Da“, ali puno njih zahvaljujući mojoj desnici završi kao potpala za neki dobar roštilj 😉
Koliko ste dosad imali izložbi? Kakav je Vaš utisak nedavne izložbe u Zagrebu?
Iza sebe imam 8 izložbi, od toga su 4 samostalne. Nedavno postavljena izložba je definitivno bila najbolja, bar po mom subjektivnom sudu. Što je i logično, svi mi se trudimo napredovati i biti bolji.
Nadam se da se taj moj trud mogao vidjeti u razdoblju između 7.-16.rujna u Galeriji Kristofor Stanković u Staroj gradskoj vijećnici na Markovom trgu u Zagrebu.
Tamo sam postavila svoju 4.samostalnu izložbu pod nazivom „Priča koju vrlo rado pričam“ sa 31 slikom .Ono što je meni osobno značilo puno više od slika su svi ti divni ljudi koji su radi mene došli na izložbu. Puno njih nije iz Zagreba, niti tamo živi, ali su bili spremni promijeniti taj podatak na jedan dan samo da bi vidjeli „koju to priču ja pričam“ i time mi učiniti veliku čast i zadovoljstvo.
Hvala im na tome!
Što Vam daje inspiraciju u slikanju?
Inspiraciju pronalazim u svakodnevnim velikim stvarima koje nazivamo „sitnicama“.I dok god gledam svijet ovim očima mislim da inspiracije ne može nestati. Sa zadnjom izložbom sam se uvjerila u jednu stvar, a to je da je svaki cilj ostvariv.
Danas kruže svakakve priče i teorije o tome kuda ide ovaj svijet. Sretna sam što sam se ovom izložbom uvjerila da ovim tlom hoda toliko dobrih i toplih ljudi koji su spremni pomoći,
i počašćena sam što je jedan zavidan broj takvih bio dio moje priče.
Smatram da bi svatko dobio isti tretman kod takvih ljudi kad bi postupili istim načinom- radom i trudom.
Za kraj, možete li nešto poručiti našim mladim umjetnicima?
Nadam se da će naša okamenjena Hercegovina dati još dobrih talenata i mladih ljudi željnih uspjeha i kad se to pomiješa s ovim što nam je već dala, a to su ljudi koji mogu i hoće pomoći, tada je uspjeh neizostavan.