Upravo sam se vratio iz svjetski poznatog molitvenog središta u župi Međugorje. Široki Brijeg prigrlio me svojom nezaboravnom širinom. Prošlost i sadašnjost u zagrljaju. Tko ih je čuvao kroz proteklo vrijeme, kakvi su im bili prijatelji? Za razliku od ljudi oni ih naizgled nisu birali. Sami su dolazili. Jedni su postali oni pravi, oni što svjedoče što su čuli, vidjeli, doživjeli, a drugi su otišli dalje noseći u sebi svoju himbu. Nisu dopustili da ih dotakne ruka Kraljice mira i ruka nevino pobijenih na Širokom Brijegu. A nas?
Mart Bax bio je sveučilišni profesor u Nizozemskoj. Sada je u mirovini. Bavio se antropologijom. Kakav bi to bio veliki suvremeni antropolog da ne progovori i o događajima u župi Međugorje. Dao se na posao i dosta toga napisao, tamo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća. Bjesnio je Domovinski rat. Između ostaloga napisa da Zapad nije u pravu kad govori samo o jednome ratu. Postoji i drugi, rat u ratu. Izbio je u župi Međugorje između dvije obitelji koje se bave iznajmljivanjem soba hodočasnicima. Za vrijeme rata njihov broj se smanjio i eto ti prilike za nevolje. Tukli su se svim i svačim. Na kraju je bilo 140 mrtvih i 600 ranjenih. Sve je popraćeno neviđenim okrutnostima. Nema potrebe sada govoriti o utemeljenosti ili ne ovakvih profesorovih riječi. Ta svi znamo što je istina. No, on sve ovo zapravo i nije nama pisao. Ako ste tipični stanovnik Zapada, ova priča će vam zazvučati prilično uvjerljivo. I to je to što se željelo postići. Istina, profesorovo sveučilište ovih je dana pokrenulo istragu. Laž je bila prevelika da bi se tek tako lako održala. Profesor do sada samo odmahuje rukom i kaže da je to bilo davno. Pa tko čuje, čuje, ostali će ostati u stečenom uvjerenju.
Na nešto slično izgleda da računaju i neki u Zagrebu. Novinar Marinko Čulić u Novostima predstavi memoare Vicka Krstulovića, onoga što je između ostaloga u poraću Drugoga svjetskoga rata ravnao vojnička groblja koja nisu bila komunistička. Podrazumijeva se da ih je nahvalio. U njima posebno ističe navodno pismo koje je sredinom Drugoga svjetskog rata neimenovani širokobriješki gvardijan uputio »glavešinama« u Zagreb, a komunisti uhvatili. Tamo taj navodno napisa da bi pučanstvo Dalmacije trebalo raseliti u istočnu Bosnu i druge dijelove NDH. Nigdje ne bi smjelo biti tri Dalmatinca zajedno, jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti do propasti NDH. Zvuči slično kao i profesorova laž. Nigdje izvora, samo navodne činjenice iza kojih stoje oni osobno glavom i bradom, profesor i Vicko. Žao mi je, ali malo nejako jamstvo. No, opet sve ovo nije pisano nama. Drugi izvan našega kruga trebali bi u ovo upasti i prenositi dalje tako da sve postane neupitna istina.
Ponovno sam jutros čitao poruke Kraljice mira, zapravo nastojim to svakodnevno redovno činiti, jednu po jednu. Nametnuo mi se među svima njima pojam svjedočenje. Ono što smo primili ne možemo zadržati za sebe, moramo to dalje prenijeti. Na taj način stvaramo i zadržavamo prijatelje, uspostavljamo krug onih koji znaju što hoće i kamo idu. Nisu ovo njezine doslovne riječi. Glasno razmišljam da vidim što to živi u mojoj podsvijesti i što mi je činiti. Dok sam danas boravio u župi Međugorje, tražio sam nešto što bih mogao ponijeti prijatelju kojega odavno nisam vidio, tamo u Svetoj zemlji. Mislio sam mu darovati kemijsku olovku s natpisom ovoga mjesta, ali je više ne bi. Zakasnio sam. Naposljetku se odlučih za knjigu. On nikada nije bio ovamo, pa će mu riječi ove knjige bolje od bilo kakve kemijske olovke reći što se zapravo ovamo događa. Jer, knjiga svjedoči, kemijska olovka zapisuje. Hoću li mu i ja imati što reći glede toga, kao i nekima drugima koje ću susresti? Ili još bolje izrečeno, hoću li znati svjedočiti na pravi način? Preko mojih riječi i gesta drugi bi trebali biti bliži, a ne dalji ovim događajima. Lako reći, malo teže ostvariti. No, ići nam je tim putem.
Mnogo je prijatelja Kraljice mira diljem svijeta. Razmiljeli su se kao vrijedni mravi. Naizgled mali su, neugledni, ali njihov se rad opaža. Mijenjaju lice ove zemlje i čine da nam je na njoj lijepo živjeti.