Poštovani gospodine Lučić, ovo neće biti nimalo intelektualna prepiska kakvu je vodio uvaženi član Vaše obitelji sa gospodinom Lovrenovićem. Jer u Vašem „odgovoru ljutitog pijevca“ nema niti jednog elementa zbog kojeg bi valjalo razbistriti glavu i sažeti svoj odgovor u koliko-toliko smislenu cijelinu. Na koncu, ton Vašeg obraćanja meni zaslužuje puno goru i uvredljiviju repliku. Odnosno, makar približno onakav način na koji ste iznijeli hrpu gnjusnih laži o mojoj obitelji.
Ali mene nisu tako učili. Reći ćete, bio je to samo kontra-udarac. Možda, u svijetu gdje rastu zlobni ljudi, kojima je „plač beba“ patetika par excellance. Možda zato jer nikad niste čuli kako plače gladna beba? Nema u tome ničega patetičnog, dapače. Samo jeziv osjećaj koji para dušu.
Pripremite zato puno maramica, jer moja životna priča, kao i priča devedeset posto ljudi u ovom kraju je za one lišene bilo kakvih osjećaja, brdo patetike koja emotivno hendikepiranima nesnosno diže tlak. Moj otac rođen je u Tihaljini. Skupa sa svojom dvojicom braće i dvije sestre. U siromašnoj, poštenoj obitelji koja je za selo davala dušu, za Crkvu svaki atom, a za ratove nesebično svoje članove. U II.svjetskom ratu trojica braće moga dida su poginula na Križnom putu. On se vratio neprepoznatljiv. Ali ništa mu nije uspjelo slomiti duh. Odgojio je petoro iste takve, pametne i vrijedne djece, od kojih se svih petero (imenima Petar, Stanko, Jozo, Milena i pok.Rosa), nikad, ali nikad nikome niti na kakav način nisu zamjerili. Što bi naš narod rekao – niti mrava zgazili. Bili i gladni i žedni, ali nikada iskali od drugoga, o krađi da ne govorim. U Ljubuški su došli živjeti moj otac i stric. Tu su nakon škole i ostali. Svili bračna gnijezda kakvih teško da više ima u ovim vremenima. Stvorili svoj svijet i sigurno okružje u kojem će odgajati svoju djecu. Moj otac, obični radnik, radio je u Sokolu, te poslije rata u Rofixu, gdje je zaposlen i danas. Stric, kojeg spominjete kao „dioničara“, tako gordo, ( da bi netko neupućen čitajući sa strane mogao pomisliti kako se radi o dionicama neke bijesne švicarske banke i da su postali ludi bogataši nakandno, a ne da sezapravo radi o opet patetičnoj želji običnih radnika da zaštite svoje firme za koje su se u tadašnje vrijeme tako naivno vezali), radio je cijeli život kao trgovac-poslovođa u salonu namještaja Vašem Domu. Po Markovićevom modelu koji se radio u mnogim takvim poduzećima, tada su radnici kupili dionice(pišljivih 1% i manje) i to ne lažljivo bez naknade, već su one koštale 36 tadašnjih plaća, u ovisnosti od plaće. To puno bolje od mene mogu potvrditi i objasniti djelatnici poduzeća, a njih i njihovih obitelji ima dosta po raznih hercegovačkim forumima gdje su potanko i godinama opisivali svoje nevolje.
Nijednog strica kao šefa financija nemam, nažalost. Nas su nekako u životu uvijek ta šefovska mjesta zaobilazila. Ne namjerno, već eto zato što baš Mlinarević strana moje obitelji ima u sebi taj prokleti mehanizam, za ovo današnje vrijeme, odvratnog poštenja. Kažem odvratnog, kad vidim kakve sve spodobe ganjaju opasne bolide tek ispod čekića njemačkih tvornica. Moj otac je do prije 5 godina vozio golfa keca. A stric – The Dioničar crvenog golfa dvicu u raspadu. U njemu ga možete vidjeti i danas. Jer je to jedini automobil kojeg ima. Jasno, onaj Porsche parkira u komšije. Kuće obojica još uvijek nisu završili, a rade ih otkako su se doselili u grad. Sve svoje što imaju uložili su u školovanje djece i njihove operacije po bijelom svijetu. Kao i sve obične ljude, ni ta ih nesreća nije poštedjela. Svejedno su izdržali. Složni i šutke.
O toj i takvoj mojoj obitelji možete istraživati danima. Pitati sve naše sugrađanine. Unajmiti najbolje pse tragače. Kod nas nećete naći ništa. Opet kažem, žalosti me to ponekad kad vidim kako je posložen svijet. Jer se često pitam na koga je potegla ova moja buntovnost, uvijek odgajana da se baš kao i svi oni ne izdižem iz ostalog svijeta, šutim pred gazdom, poštujem fratra, da trpim, pa čak i kad nisam u pravu. Ta znate i sami sve, što da Vam pričam. Dosta je samo pitati za jednog Canu ili Stanku. Imena su to koja s ponosom izgovaram, koja na sebi nemaju niti najmanje mrljice, a pogotovo neću dozvoliti da im se to događa sad, u poznim godinama. I to na tako prljav način.
Imajte milosti. Oni nisu ni Lovrenović, ni Jergović. Ne znaju niti što je internet, nikad računala upalili nisu, nikad pročitali nijedan moj, niti Lučićev tekst (mom ocu je paradoksalno VL još uvijek mjerilo istine…dalje da Vam ne govorim). Zapravo, već su otišli spavati jer ujutro počinju raditi prije sedam. Njihovi životi su jednostavni. Od firme do kuće. Vikendom do bake. Nekad na more kojem se još uvijek vesele kao djeca.
Znam da ste kratki s vremenom i da Vas malo zanimaju ljudske sudbine, pogotovo neka ovakva trećerazredna, pa da se vratimo na sporni tekst. Iz onog što niste napisali, a da se naslutiti smeta Vam što Vašu obitelj prozvah, pa ste odlučili uzvratiti neistinitom, po Vama, istoznačnom mjerom.
Poštovani gospodine Lučić, Martina Mlinarević-Sopta niti jednog trenutka nije željela niti sanjala biti „veliki hercegovački intelektualac“, nikad se nazivala takvom, niti imam razloga smatrati se istom, te molim Vas nemojte vrijeđati poštenu inteligenciju koja je svoja zvanja i doktorate sticala na prestižnim svjetskim Sveučilištima poredeći ih sa mnom. Ja sam samo jedna obična djevojka s Humca, sada nastanjena sretno na Širokom Brijegu( urbanistički ružnom, a nesnosno lijepom). Od prvog trenutka kad sam se uzela olovke, pa kasnije i tipkovnice, moja slova su bila odraz ljudi koje susrećem, borba za malog čovjeka. Svaki moj tekst je inspiriran stvarnim događajem. Svaka moja, za Vas romantična priča, imala je uporište u stvarnim ljudima i njihovim sudbinama. Ja sam samo spona između otkucaja njihovih srca i medija. Prenosač njihovih priča. Mene konstantno nazivaju i prilaze mi ljudi koji mi žele ispričati neku svoju tugu, birokratski ili kapitalistički kaos koji se lomi preko njihovih leđa, mole da o tome pišem, jer znaju da su mediji sredstvo najjače. Zamislite, čak i na tom izdajničkom Indexu. Potporu poštenog naroda nikad nisam izgubila. Mislim da to ponešto ima veze s tim kakav sam čovjek.
Tako i ovaj put. Moj tekst je bio reakcija na enormne upite o tome „hoću li braniti Ivu Lučića“ i pridružiti se ostatku bh.umova koji su učinili isto. Nakon iščitanih genijalnih članaka s obje strane Lovrenović vs. Lučić, svatko pametan uvidio bi da nema što raditi u tom dvoboju tako savršeno vođenom i balansiranom udvoje. Svoje divljenje naspram gospodina Ive i njegove bravuroznosti sam više puta i javno i privatno izrekla, pa i u spornom članku. No ono čega sam se ja dotakla, a Vama je zasmetalo, je mišljenje ljudi koje se veže uz spominjanje Vaše obitelji. Ujedno se ispričavam onim članovima koji nemaju ništa s tim, ali je u narodu i gradu godinama uvriježen naziv „Lučići“, ja ga nisam patentirala, a i poanta nije bila u tome da izdvajam pojedinačno Vaše članove, koji su mi najmanje bitni, niti su uopće tema članka.
Ono što sam htjela reći, a razočarava me da s takvim umnim ljudima, moram ovako bukvalno – gdina. Ivu ne treba braniti, on to odlično radi sam. S druge strane, treba shvatiti ljude koji imaju negativne konotacije pri spomen prezimena Lučić, jer mnogi znaju kako im se i što događalo pod Vašim patronatom. Odnosno, potrebno je razumijeti one koji se ne mogu diviti spektakularnoj pisanoj riječi, jer imaju gorak okus u ustima. Netko je trebao progovoriti i u njihovo ime. Ako to moram biti ja, neka budem. Sa iznimnom hrabrošću ću to učiniti, kao i sve dosad. Nepobitna činjenica je da Ljubuški godinama stagnira dok svi ostali hercegovački gradovi strelovito bilježe gospodarski uspon. Promatrati ga iz širokobriješke perspektive, za mene je tužno i dok me ima pisati ću o tome. Ukoliko Vas je iz mog teksta uvrijedio dio vezan uz spomenuti skandal, a znam da jeste, taj dio se odnosio se na licemjerstvo i šutnju Crkve, nikako na Vas osobno.
I za kraj, ja Vam nisam neki polemičar na kojemu možete zarađivati zvjezdani status. Nisam ja iz uštogljenih radionica veleštovanih retoričara, niti Vam je reprezentativno ćerati se s nekom tamo briškom nevistom BićBa slugom. Nemam tih nekih titula na epoletama (ali imam dionica bokte, umal zaboravih…). Ne poštujem pravila finog izražavanja, kod mene je sve s puno srca, pokojom psovkom i s puno emocija. Ovaj put sam Vas bar psovki poštedjela. Upristojih se samo iz bezrezervnog respekta prema radu gospodina Ive Lučića. O ostalima će svjedočiti ljudi Ljubuškog. I svjedoče svakodnevno. Njima ne može poslati repliku. Jer čitav grad je njihova istina. Kill the messenger.
Vezani tekstovi:
| Šta su meni Lovrenović, Lučić i kojekakvi batmani |
REAKCIJA: Što je Ljubuškom Martina Mlinarević – Sopta