Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić – žena, majka, kraljica

Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić – žena, majka, kraljica
Autor: Dnevni list

Kad razmišljamo o ženama koje su obilježile povijest Bosne i Hercegovine, shvatimo kako se malo vijesti i predaje sačuvalo o njima. Jedna od rijetkih žena iz BiH, kojoj uspomenu nije sačuvala samo povijest, nego i narodna predaja je kraljica srednjovjekovne bosanske države Katarina Kosača-Kotromanić.

Često je zovu posljednjom bosanskom kraljicom, iako je to bila Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjega bosanskog kralja. Kraljica Katarina je žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine.

 

Bijeg pred Osmanlijama

 

U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena, pogotovo ne na dvoru, koliko nam se god činilo da su živjele u sjaju i blagostanju. Stupale su u brak iz političkih, društvenih ili gospodarskih razloga, a za ljubav ih nitko nije pitao. Takva sudbina je zadesila i Katarinu. Katarina je bila kćerka Stjepana Kosače i Jelene r. Balšić. Po naredbi svoga oca s 22 godine udaje se za Stjepana Tomaša. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu 26. svibnja 1446. na polju Milodraž kod Fojnice. Katarina je rodila troje djece, dijete nepoznatog imena koje je umrlo 1460. godine u 14. godini starosti, te Sigismunda i Katarinu, a njen muž je iz veze s Vojačom koja nije bila plemkinja imao sina Stjepana Tomaševića.
U jeku najvećih opasnosti od turskih osvajanja 1461. godine umire kralj Stjepan Tomašević. Katarinu će njen pastorak Stjepan nakon smrti svoga oca ostaviti na dvoru i poštovati kao kraljicu majku.

U međuvremenu Osmanlije nadiru s istoka i kralj Stjepan Tomašević, Katarinin pastorak,  braneći Bosnu i kraljevski tron okončava svoj život 25. svibnja 1463. kao posljednji kralj Bosne. Katarininu djecu Osmanlije odvode na dvor u Istanbul gdje prelaze na islam.
Osmanlijsko osvajanje Bosne zateklo je kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio pod opsadom, uspjela je pobjeći i povući se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu Bosne. Kad se turskim osvajanjima nje moglo oduprijeti na Kupresu, kraljica se povukla preko Konjica i Počitelja do Stona, a zatim do Dubrovnika, i živjela je jedno vrijeme na otoku Lopudu.

 

Najtužnija žena na svijetu

 

Legenda kaže da su kraljica i kraljičina pratnja naopako potkovale konje da izbjegnu osmanlijsku potjeru i tako im zavarale trag. U Dubrovniku je pohranila mač svog muža. Taj je mač pohranila pod zavjetom da se on dadne njezinu sinu Sigsimundu kad se oslobodi turskog ropstva, a pod uvjetom da se vrati na kršćanstvo.

Sin Katarinin Sigsimund je u Osmanskom Carstvu napravio veliku karijeru i dobio titulu sandžak-bega od Karasija. Nikad se nije vratio kršćanstvu. Katarina je se u Dubrovniku osjećala nesigurnom te je odlučila poći u Rim Papi. Kraljicu majku su u Rimu uzdržavali papa Siksto IV. i papa Pavao II. mjesečnom pomoći od 100 dukata. U egzilu je Katarina držala vlastiti mali dvor. Bila je poštovana ličnost u Rimu i sudjelovala je u ondašnjem društvenom životu. U Rimu se Katarina povezala uz franjevce samostana Aracoeli. Tu je stupila u Treći red svetog Franje. Osjetivši da joj se približava kraj života, 20. listopada 1478. kraljica Katarina napisala je oporuku u kojoj je izrazila želju da se nakon smrti pokopa u franjevačkoj crkvi Araceoli. Zatim, ako se njezina djeca ne obrate na katoličku vjeru, Bosansko Kraljevstvo predaje Svetoj Stolici. Franjevačkoj crkvi ostavlja kraljevski plašt od pozlaćenog sukna, a svojim dvorjanima i dvorkinjama određene sume dukata. Pet dana nakon toga Katarina je preminula i po njezinoj želji iz oporuke pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceoli. Majka kraljica zemlje Bosne i Humske umrla je kao najtužnija žena na svijetu daleko od svog rodnog kraja, daleko od svoje djece, svoje čudnovate zemlje i kraljevstva svoga, umrla je kao žena, majka, kraljica.