Hrvatski sabor izglasao je zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, s 88 zastupnika za i 23 protiv. O samom zakonu neću previše, o njemu se dosta moglo čuti ovih dana. Udruga “I ja sam bio embrij” pokrenula je peticiju protiv takvog zakona, prikupila oko 130000 potpisa, ali ni to nije sprječilo ministra Ostojića da u proceduru progura zakon što prije. U rujnu će se nastaviti peticija za referendum, ali znajući činjenicu da je u Hrvatskoj od samostalnosti bio samo jedan referendum, i to onaj o samostalnosti, teško da će se nešto bitno promijeniti. Pitanje je, uostalom, kako bi referendum prošao, unatoč brojnim protivnicima umjetne oplodnje postoje i jaki lobiji koji bi se sigurno pobrinuli da zakon ostane na snazi.
Međutim, ono što me kao čovjek i vjernika uvrijedilo jest medijska hajka na Katoličku crkvu i ostale vjerske zajednice koje se protive tom zakonu. Tako oni ispadaju najveći protivnici života, grobari hrvatske djece i netolerantni tipovi koji, ustvari, o medicinski potpomognutoj oplodnji i nemaju pravo govoriti. Kao da mnogi stručnjaci, liječnici, psiholozi i znanstvenici nisu dio te iste Crkve ili neke druge vjerske zajednice? Pojedini političari, ohrabreni medijskom potporom, kojima je jedino bitno blatiti Katoličku crkvu i ismijavati vjernike te ih prikazati kao zaostale i netolerantne, pljuju po njezinim službenicima i članovima, nazivaju ih idiotima i hohštaplerima, pa se nekomu tko promatra sve to sa strane može činiti kako je ustvari Katolička crkva isključivi krivac za sve zlo što se događa hrvatskom narodu. Istina je posve drukčija, a o njoj se vrlo malo priča ili se često ignorira. Nitko normalan ne smatra djecu rođenu medicinski potpomognutom oplodnjom osobama drugog reda ili od Boga odbačenima. A upravo se to želi imputirati protivnicima ovakve oplodnje i tako se želi skrenuti fokus sa stvarnog problema. Naime, zar je naša civilizacija doživjela toliki “procvat” i neograničenu slobodu, pa joj ne smeta zamrzavanje (zna se što u našim hladnjacima zamrzavamo!), a kasnije, u većini slučajeva, i uništavanje ljudskih bića? Da, ljudskih bića? Ako prihvaćamo činjenicu da život počinje začećem, odakle nam pravo poigravati se ljudskim životima i birati tko ima a tko nema pravo živjeti? Zar je jedan dječji osmijeh vrjedniji od deset ubijenih života koji nikad neće imati priliku osmijeh pokazati?
Pitanje medicinski potpomognute oplodnje izdiže se iznad pitanja bilo kakvog svjetonazora. Otac i majka, kršćanin ili budist, agnostik ili ateist, zbilja imaju pravo i mogu u svoje ime odlučiti žele li na ovakav način dobiti dijete, ali tko će odlučiti u ime tisuća nevinih života, koji bi ipak, iznad svih želja i interesa, htjeli samo- živjeti? Nažalost, mnogi koji u ovakvom zakonu ne vide nikakav problem, rado se nazivaju kršćanima, a daleko su od riječi svoga Utemeljitelja: “Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju”. Kršćani ubojice bešćutno ubijaju, svojom sebičnošću i besramnom šutnjom.