“Kućo moja zavrljana žicom, ko to mene zove propalicom“ S ovim riječima gange znalo je se zasmijati vlastitom životu i bijedi koja je vladala u ovim krajevima Hercegovine. Današnje vrijeme je, nažalost, slično. Stare kuće se ne održavaju, brave ne funkcioniraju pa se kuće žicom zatvaraju. Ovog puta tema su kuće zidane kamenom koje su građene pred drugi svjetski rat. Na pitanja kako su nastale, tko ih je gradio i na koji način, odgovore ćemo pokušati dati kroz ovaj tekst.
Dio odgovora zapravo leži s drugu stranu granice ili više njih. Njemačka vojna industrija se pripremala za rat što je rezultiralo povećanjem potrošnje metala što je povlačilo veću potražnju za sirovinama, odnosno rudom. Ovi krajevi su bili dosta bogati rudom boksita sto je rezultiralo otvaranjem površinskih kopova i upošljavanjem većeg broja ljudi a tako i mogućnosti zarade za lokalno stanovništvo koje je imalo prednost pri zapošljavanju.
Majstori-zidari na privremenom radu u Hercegovini
Stvaranje nove verijednosti kapitala na ovim prostorima u vrijeme ekonomske krize koja je bila izražena u tom periodu u kraljevini Jugoslaviji kao i u cijelom svijetu stvorilo je migraciju radnog stanovništva tako da na područje župe Izbično dolaze majstori klesari iz Dalmacije, Posušja i Duvna.
Ovi majstori su dolazili iz mjesta koja su imala tradiciju klesarstva, obrade i ugradnje kamena što su primjenjivali i u gradnji objekata na ovim područjima. Sve su kuće do tada bile prizemnice a u tom periodu se počinju dizati kuće na kat što je bio veliki iskorak u ono vrijeme za kvalitetu života.
Gradnja ovih kuća je bila teška i mukotrpna a iziskivala je pripremu kamena u kamenolomima koji, ponekad, zbog kvalitete kamena, nisu bili blizu kuće, zatim paljenje klačina odnosno proizvodnja kreča i dopremanje rude i zemlje crvenice.
Ovo su materijali od kojih su kuće bile sagrađivane. Kad se kamen u kamenolomu pripremio trebalo ga je pomoću saonica i volova dopremiti do mjesta gradnje dok se doprema kreča i rude vršila s konjima i samim ljudstvom.
Majstorska umjeća i vještine
Majstori su poznavali graditeljske vještine, takozvani zlatni rez da vrh vrata i vrh prozora bude na istoj visini što je kod lokalnih graditelja do tada bila puka slučajnost. Obično bi prozor u odnosu na vrata šetao po zidu gore ili dolje. Kamen bi se klesao sa špicom i ugrađivao bi se pomoću maltera koji se dobivao miješanjem rude crvenice i kreča s vodom i podbacivanjem škalje (manjih kamenčića).
Pravac zida bi se određivao pomoću špage, vertikala bi se određivala viskom a za pravi kut je služilo vinklo ili đunija. Za kuće na kat služili su se skelama na koje je bilo potrebno dizati teški kamen.
Ovo potrebno znanje i alatke su bile dovoljne za izgradnju ovih kuća a sama gradnja je trajala mjesecima i godinama što zbog pripreme materijala, što zbog novca kojeg je trbalo zaraditi u rudnicima da bi se majstori mogli platiti.
Majstorske dnevnice nisu ni tada bile velike, o čemu govori i priča kad je jedan majstor iz Posušja radio kuću i čuo čobanicu kako pjeva pa je onda rekao: „Ne bi pjevala da radiš za moju dnevnicu“. Također je postojala uzrečica: „Nadnica gladnica“.
Lijepo uzidane kuće zvale su se kule
U današnje vrijeme mnoge od ovih kula su izložene zubu vremena propadanjem ili su nabačene raznim fasadama kao da kamen nije sam od sebe fasada. Svjesno i nesvjesno se uništava naša tradicija kamena i kamenih fasada kao da je zaostalo živjeti u kamenoj kući što može biti samo ponos.
Kuće su izložene propadanju, vjetar razbacuje ciglu, vlaga ulazi u zidove, fuge se ne zamazuju a vlasnici su otišli u grad ili ih ne zanima.
Čast vlasnicima koji svojom požrtvovnošću i održavanjem objekata žele sačuvati dio prošlosti, tradicije i povijesti koju su im ostavili njihovi preci a oni ostavljaju svojoj djeci i tako nastavljaju čuvati sjećanje na prošlost koja nadahnjuje prolaznike, umjetnike i majstore u sadašnjosti.
