Maškare. Lijep i zanimljiv običaj. Uvijek sam ih volio i pomalo mi je žao što se običaj gubi, ni djeci više nije zanimljivo kao što je nekada bilo. U ona ekonomski teža vremena (a ja ih se sjećam iako sam još relativno mlad i unatoč pričama kako je prije ”sve bilo bolje”) bila je to prilika dobiti koji dinar više od onoga što nam redovito daju roditelji. Danas je djeci manje stalo do toga jer im je lakše doći do novca nego što je to nama nekad bilo. I društveni život, način zabave i igre te trošenja slobodnog vremena se promijenio. Kažu da je nekada bilo teško djecu utjerati u kuću, danas ih je teško istjerati iz kuće, osim kasno navečer.
Ali nije to tema ovoga teksta nego maske. Kaže ona izreka da mnogi ljudi pravo lice pokažu tek kad su pod maskom. Vjerojatno svi ponekad nosimo masku, pretvaramo se u ono što nismo. To radimo u bezazlenim situacijama: kad se smijemo iako smo neraspoloženi, kad popuštamo ljudima samo zato što nemamo volje raspravljati, kad protokolarno pohvalimo nečiju frizuru iako nam i nije baš nešto. Te male laži sačuvaju puno živaca i vremena jer ne podnose svi dobro istinu, makar se svatko u nju kune. Ako o nekome iznosite laži, vjerojatno će vam nekada oprostiti. Ako mu kažete istinu koju ne želi čuti, najveća je šansa da vam ne oprosti nikada. Istina se redovito teže oprašta nego laž, pa se ljudi čuvaju nepotrebnih neugodnosti.
Dakako, postoje i oni ružniji oblici od ovih bezazlenijih. Prije svega ulagivanje. Netko je rekao da najstariji zanat nije tjelesna nego intelektualna prostitucija: laskanje. Čovjek stavi masku preko svoga morala i svoga razmišljanja, glumi nekoga drugoga, da bi sačuvao svoj položaj ili svoje privilegije. Podilazi moćnicima na račun istine, poštenja i pravde. Nažalost, takvih stvari se možemo nagledati pri svakoj smjeni vlasti. Onda odjedanput najvjerniji sluge starih šefova na njih najrevnije bacaju drvlje i kamenje dodvoravajući se novim gazdama i tako u krug nakon svakih novih izbora i smjena. To je dobra metoda za sačuvati posao jer oni koji su postavljeni po kriteriju podobnosti, uvijek će tražiti podobne a ne sposobne. Iako je i to pomalo degutantno, razumljivo je. Puno toga čovjek mora progutati da sačuva svoj posao, pogotovo u ovim vremenima kad ga je teško pronaći. Olakšavajuća okolnost u svemu tome je i činjenica da tu čovjek mora stati iza svoga ponašanja imenom i prezimenom.
Zadnja situacija koja mi pada na pamet su okolnosti kad se čovjek osjeća doista neprepoznatljiv, ako se nalazi u gradu ili među ljudima gdje ga nitko ne poznaje. Onda je spreman učiniti ili reći ono što nikad ne bi napravio među ljudima koje poznaje. Slično je s internetom. Anonimni komentari su izvrstan način da se čovjek sakrije. Iako sam i ja ponekad koristio pseudonime za objavljenje tekstove (ne zato što sam se bojao reći ono što mislim, nego zato što nisam želio da ispada da iza teksta stoji moja služba) sve više mi počinju smetati anonimni napadi i klevete od kojih čovjek jednostavno nema načina da obrani. Iako će mnogi reći da se i nema potrebe braniti, nije uzalud Voltaire govorio: ‘Lažite, lažite, ostat će nešto.’ Nije se prevario, od prosutih laži ostat će barem poneka. Unatoč svemu tome, ne bih napisao ovaj tekst da prethodnih dana nisam vidio da se kao mete anonimnih napada pojavljuju ljudi u čiju dobronamjernost i poštenje nemam ni najmanje sumnje. Pokušavam zamisliti kako se moraju osjećati dok se pred prijateljima, poslovnim partnerima ili djecom objašnjavaju da ne znaju zašto je netko bezimeni to napisao.
Treba li ukinuti anonimne komentare na internetu? Ne treba, iz barem dva razloga. Prvo, zato što ponekad kroz njih dođe i neka istinita i pravedna stvar koju čovjek ne bio mogao javno izreći, a da ne ugrozi sebe ili svoj posao od osvetoljubivih moćnika. Drugo, treba dati priliku i onim ostalim, isfrustriranim tipovima koji nemaju hrabrosti stati iza onoga što napišu da ponegdje sebi daju oduška, pa makar ispod ovoga teksta 😉
Ostalima bi volio biti poticaj da pri kraju ovoga vremena maškara bude što manje maski na našim licima, a ponekome da u korizmenu ispovijed ubaci i prekršaj protiv Osme Božje zapovijedi: ‘ Ne reci lažnog svjedočanstva’.