Pogled.ba vam donosi intervju s mladom pjesnikinjom i kolumnisticom, Marinom Radoš pobjednicom Šimićevih susreta u kategoriji studenata. Inače je uspješna studentica druge godine studija Filofskog fakulteta na mostarskome Sveučilištu. Njezina prva ljubav i ono u čemu uživa je poezija, te nerijetko u svojim tekstovima dotiče temu ljubavi.
Šimićevi susreti su skromna manifestacija, koja samo pokazuje tretman koji mladi književnici i umjetnici uživaju. Ne žalim se, bit naše struke nije novac, nego ono zadovoljstvo koje najčešće dođe iz boli. Nitko ne piše poeziju da bi zaradio na njoj. Poezija se rodi iz boli i krvi, baš kao dijete nakon mučnog poroda. I lijepa je, baš kao dijete.
Nevjernik iz pjesme, ustvari nije nevjernik. On je Srbin, pravoslavac. Dala sam mu to ime jer je u našem duvanjskom govoru uvriježena riječ ‘nevjernik’ za svakoga tko nije katolik. Lik je polufiktivan, a priča je doista stvarna. I pun je Mostar takvih prijeratnih priča; srpski šarm nije samo mit.
Boli me
Boli me ruka. Boli me srce. Boli me tijelo
Kao da me kobra ujela za prst.
Kasni Uskrs.
Ti si moj najteži križ. Ja sam tvoj najteži krst.
Poljubi me.
Poljubi mi ruku. Poljubi mi srce. Poljubi mi tijelo
Ostavi na duši svoje zmijske zube.
Kasni polnoćka
I ljudi se ispred crkve po tri puta ljube.
Ostavi me.
Slomi mi ruku. Slomi mi srce. Polomi mi kosti
Možda ćeš reći doviđenja, i ja ću reći
I reći ćeš ‘Izvini’, a ja možda reći ću ‘Oprosti’.
Titraju mrvice jedne ljubavi
Kao bezvrijedna prašina po srebru
Tvoji badnjaci pale se u sječnju
A ja svoj Božić slavim u decembru.
Mlada si, ali s književnim iskustvom. U tvojim tekstovima se mogu susresti tako intenzivni i emocionalni dijelovi. Je li u pitanju mladalački zanos ili posebno radiš na svome izražaju?
Ja sam i sama jako emocionalna osoba. Nikad nisam svoje srce isključila iz svog života, što je zapravo velika mana. Kad pišem pišem ono što mi dođe; bilo to brutalno, nježno, ironično ili hladnokrvno. Rijetko kada važem što napisati. I rijetko kada to ‘ukrašavam’, bilo da se radi o poeziji ili kolumni. Ako je u meni ukrašeno, bit će i na papiru, a ako ne – neće.
Često pišeš kolumne sa socijalnom, društvenom i ljubavnom tematikom. Odakle inspiracija za takve teme i tko ti je najveća podrška i uzor u stvaralačkom radu?
Ja zapravo najviše volim pisati o ljubavi i vezama. Sve ostalo je isfurano, a ljubav ne može isfurati koliko god ju mi furali. Tema svake ženske kave je uvijek ista – muškarci. Analiza njihovih umova. Skupila sam čitavu petogodišnju chick-filozofiju svojih prijateljica i sebe, i sada ju pišem. Za poeziju me inspiriraju muškarci, emocije, strast, a za kolumnu pišem po sjećanju sve ono što su 4 djevojke prošle od 15. do 20. godine života. Za ovu vrstu pisanja ne tražimo uzor i podršku u roditeljima, dečku… Najveća mi je podrška kad jedna od mojih prijateljica pročita novi tekst, nazove me i onda se sjećamo detalja iz priče koju sam prenijela čitateljima.
Mnogi mladi pisci osjećaju se ignoriranima i ismijavanima u društvo. Kako se ti nosiš s time i koliko se osjećaš shvaćenom, odnosno neshvaćenom u čitateljskom miljeu?
Meni to godi. Samo rijetki nađu rijetke. Ja obožavam rijetke ljude. Obožavam originalnost. Individualnost. Znam da me Rijetki razumiju , i ja razumijem Rijetke. Mi smo si dovoljni.
Koliko književno stvaralaštvo utječe na tvoj odnos s najbližima i cjelokupnim društvom. Nosiš li se s time?
Roditelji me podržavaju, nekad im se čak omakne i rečenica ‘ponosni smo’. Šira masa duvanjskog puka ima mišljenje koje me nekad boljelo, ali s vremenom popustilo. Kažem Vam, imam krug Rijetkih i to mi je sasvim dovoljno. Ne patim od toga da me ljudi generalno vole.
Uzor ti je Balašević, a u tvojim tekstovima prevladava ljubavna tematika. Što misliš o trenutnom odnosu na relaciji muškarci – žene u ovome kršnom hercegovačkom podneblju?
Mislim da je svaka žena u suštini ista, živjela ona u Duvnu ili New Yorku. I svi su muškarci isti. Ne furam feminizam, mislim da smo još uvijek ‘zdravo’ društvo u kojemu svaka žena želi postati majka. Zlo mi je i od muškog šovinizma i feminizma, muškarac ostaje glava kuće, čvrst i nesklon emocijama, a žena nek bude vrat koji tu i tamo okrene glavu u drugi smjer. Ne volim primitivizam, ali volim tradiciju, i mislim da svaka mlada žena mora tradiciju znat upakirati u neki suvremeniji paket.
Koliko pratiš i što misliš o književnom izražaju mlađe generacije pisaca?
Mislim da najbolje mlade pjesnike i pisce uopće nemamo priliku čitati. Ljudi se srame biti drugačiji i pokazati nam što su napravili. Puno više pažnje nečija golišava slika na Facebooku pokupi nego nečija bilješka. Truju nas mediji, internet i turbofolk industrija. Seks se opisuje vulgarno kroz cajke, pa i ‘književnost’. Rijetko gdje da ćemo pročitati neku lijepu erotsku priču, ne znamo ju napisati. Mislim da mladi eventualno ne znaju pisati ako nisu čitali. Pišeš što si čitao, govoriš što si slušao. Prirodna stvar.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost po pitanju književnog stvaralaštva i možemo li očekivati kakvu knjigu ili zbirku pjesama?
Čovjek snuje – Bog odlučuje. Planiram odavno nešto izdati, ali stalno nailazim na nerazumijevanja i nedostatak financija. Ako i izdam nešto, to će biti ‘za moju dušu’, jer ako želimo pobrati publicitet i veliku nakladu, moramo pisati lako čitljivu literaturu, i onda nema razlike između Nas i Nives Celzijus – i hop! Izgubi se volja.
I za kraj, standardno pitanje, što možeš poručiti mladim autorima koji su na početku svoga autorskoga angažmana?
Brutalno iskreno: Ne očekujte ništa od svijeta u kojem živimo. Ali neka vas ne bude briga što ljudi misle da ste Čudak. Ima nas Rijetkih koji mislimo da ste i vi Rijetki. I kao što Đole reče, a ja ponovih: Samo rijetki nađu rijetke. Neke stvari se rade samo za svoju dušu, a ne za selo i susjedstvo.