Pred nama su dani kad ljudi užurbano idu na groblja. Takvo hodočašćenje na groblja redovito je vezano uz dva dana u godini: Svi sveti (1. studenoga) i Dušni dan (2. studenoga). Što je čovjek stariji, to ima više prijatelja po grobljima nego među živima. Dobro se sjetiti u tim prigodama da je naš život prolazan. Gotovo i ne volimo na to misliti jer kao da bi nam pomisao na smrt oduzela radost života.
Za vjernike je to važna činjenica koja ih upozorava da naša domovina nije ovdje, nego na nebesima. I da je konačni cilj ljudskog života ne odživjeti 60, 70 ili više godina, nego živjeti vječno u zajedništvu s Bogom i u zajedništvu sa svojim pokojnima. Ta je pomisao ljude uvijek poticala da kvalitetnije i odgovornije žive kako ne bi opteretili savjest nepotrebnim djelima koja se ne računaju za vječnost.
Mudri duhovni ljudi znali su sebi i drugima na vidljivom mjestu napisati upozorenje ”Memento mori“ (Sjeti se da ćeš umrijeti). Ovih dana mislimo na one koji su prešli granicu smrti. Na određen način oni već pripadaju duhovnom svijetu jer su prešli preko granice vremena i prostora. Mi kao da ih želimo zadržati, osjetiti. Zato idemo na njihov grob podsvjesno misleći da su tu prisutniji i bliži nego na nekom drugom mjestu.
Dolazimo na grob ili kod kuće palimo svijeću pred slikom nekog nama dragog pokojnika. Najčešća je molitva za pokojne ona kojom za njih tražimo vječni pokoj, mir i vječnu svjetlost u gledanju lica Božjega. To nam je prigoda da na taj način izreknemo još jednom zahvalnost onima kojima mnogo dugujemo.
Često moramo priznati da u životu ne znamo i nećemo nikada stići istinski za sve zahvaliti. Jedni drugima ostajemo dužnici. Škrti smo i za običnu riječ “hvala”, za sve geste zahvalnosti i ljubavi. Zbog toga su ljudski odnosi često nedorečeni. Htjeli bismo to nadoknaditi u susretu s godišnjicom, grobom vezanim uz naše pokojnike. Kao da nam se daje nova šansa: nadoknaditi izgubljeno.
U Isusu može naše pokojnike i sada doseći naša zahvalnost i ljubav. U Isusu naši pokojnici su u slavi neba. Nisu u grobu, nisu na fotografiji. Oni su u zagrljaju Oca. Ne znamo kako, ali vjerujemo da nas čuju; ne možemo osjetiti njihov pogled, ali vjerujemo da oni sada više znaju i dublje vide nego za zemaljskog života. Osjećamo da se nalazimo pred tajnom, a ne pred ništavilom. Ne možemo se oteti dojmu da je ta prekogrobna stvarnost dublja od onoga što mi znamo. Zato su ovo dani kad stojimo pred tajnom raspadanja tijela, pred nečim što nas puni stanovitim strahom, u isto vrijeme upozorenje na duhovnu stranu života, na dušu.
Dani pred nama pune nas dragocjenim uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, on osobno i jedinstveno što čovjeka čini čovjekom, osobom, ne može prestati živjeti. Smrt nije završetak, nego prijelaz, novi početak što ga kršćani prepoznaju u svojem vjerovanju riječima: “Vjerujem u uskrsnuće tijela i u život budućega vijeka!”