Model podjele mesa ključan za uspjeh

Znam da mnogi zlobni Hercegovac misli kako se Jerko Ivanković Lijanović na kandidaturu za hrvatskoga člana predsjedništva Bosne i Hercegovine odlučio naprečac i napamet, ali to, njima u inat, naprosto nije istina.  Još prije, lijepo čovjek objašnjava, Jerko je napravio dubinsku i nutritivnu analizu hrvatskoga biračkog tijela i upravo na temelju te analize zaključio da ovaj put baš on treba biti glavni izborni „konj za trku“.

Dodatno, kao neočekivani bonus, analiza je neumoljivo pokazala da bi samo jedan „Ivanković Lijanović“ na vrhu države bio premalo, pa će se stranka pobrinuti da ova napaćena zemlja dobije reprezentativni hrvatski dvopreg koji će Bosnu i Hercegovinu odvući u bolju budućnost. Tako će stariji brat Mladen, kao prvak vodeće hrvatske parlamentarne stranke, nakon izbora postati predsjednik državnoga Vijeća ministara. Što više „Ivanković Lijanovića“ ili njihovih prirepaka u vlasti, jednogodišnje širokobriješko skupštinsko iskustvo zorno je to pokazalo, to se brže ispravljaju svi oni općepoznati i notorni defekti demokracije i parlamentarizma.

Jednostavna računica

Rani izborni optimizam – koji se gotovo može opipati – nije bez temelja i zapravo se temelji na jednostavnoj računici (Jerko i inače voli jednostavno i narodno nasuprot kompliciranom i akademskom, čime tradicionalno zaslužuje simpatije takozvanog običnog građanina, do kojeg mu je posebno stalo): poduplamo li prošlogodišnju tarifu, bacila su braća na papir, sa stotinu maraka na stotinu eura (ekskluzivno smo saznali da se u početku razmišljalo i o manjem povećanju, ali se odustalo jer je ovako lakše računati), to bi nam trebalo donijeti, brat bratu, najmanje stopedeset tisuća glasova. Ako još uspijemo bolje osmisliti verifikaciju, jer prošle je godine primjećeno da su se neki kurvali, uzeli bi pare a glasovali za druge, to bi nam moralo osigurati dodatnih dvadesetak tisuća. Osim toga, za ovaj zadatak formirano je i posebno povjerenstvo koje već danas treba osmisliti i pripremiti učinkovit model poslijeizborne podjele mesa (pristojne kvalitete i s različitih „pozicija“, nikako samo recimo „but“ ili samo „rebra“, insistirao je Jerko), za svaki slučaj, ako stvari krenu po zlu i ne uspije se od poticaja namaknuti dovoljno „suvih para“. Najgore je kad se marva (još živa) gužva u mesnicama i nepotrebno privlači pažnju takozvanih novinara, kao lani, složno su zaključili.

Mali se sprema na nešto veliko

Premda je i ranije pokazivao državničke manire i kapacitet, ja sam tek prošle godine vidio da se mali sprema za nešto veliko. Bilo je to za molitvenoga doručka kod predsjednika SAD-a. Sav onako naočit i profinjen, i vi ste to sigurno primjetili, molio je Jerko k o svi đavli, ponizno i predano kako i priliči, i vjerojatno uspio izmoliti blagoslov (možda i pokroviteljstvo) Svevišnjega za svoje buduće akcije i pregnuća. Jer Jerko i bratija sve to skupa rade kako bi jadnom Božjem narodu bilo bolje. I samu stranku su baš tako nazvali: i narodna i za boljitak, vjerojatno se pohvalio Bogu.

Da ja kojim slučajem ne obilazim oko poljoprivrede kao mačak oko vruće kaše, naročito one hinjene, neka znate da bih razmislio o priključenju ovom milenijskom Lijanovića projektu mažnjavanja poticaja. Dobro bi mi došli, jebiga. Kako ih se dočepati, kako postati dio „Lijanovog sna“, koja je cijena? Taman kad krenem razrađivati detalje, počne me proganjati ova slika: Jerko u mercedesu visoke klase, negdje na brijegu, jako Širokom, s kojega puca pogled na okolna polja i vrtače, a ja u blatnjavim gumenim čizmama dolje u brazdi ili štali lipšem umoran, sav uživljen u ulogu davanja poljoprivredno-stočarskoga legitimiteta cijeloj toj političkoj farsi. I obrazi mi nekako prljavi. Prethodna slika vam se može činiti nestvarno, ali ako su vam kriteriji visoki kao vodostaj Lištice o Velikoj Gospi, onda imate sve predispozicije postati sastavni dio ove epske (obiteljske i stranačke) priče o uspjehu i slavi; kao animator, član, povjerenik, „klijent“ ili koalicijski partner, svejedno. Ako pak imate sreću da ste na plaći (bonovima, pardon) kod hercegovačkih poduzetničkih bardova i gospodara vaše sudbine, onda vam se želudac vjerojatno već višekratno prevrtao pokušavajući svariti fino upakirani „sastav“: malo ucjene, nešto prijevara, pregršt šupljih obećanja, i malo, sasvim malo mesa. Tu ni vegeta nebi pomogla.

To se u školi ne može naučiti

Široj javnosti ostalo je nepoznato tko je sve, kada, i zašto uvjeravao braću Lijanoviće da njihov politički angažman ima smisla i, posebno, koji ljudi su uvjerili Jerku da posjeduje rijetka znanja i vještine „koji se ne mogu u školi naučiti“, neku vrstu „seljačkoga genija“ kojeg mora narodu staviti na raspolaganje. Kada to radi prvi rodbinski red, kad vjeruju u talent svoga supruga, djeteta ili oca, onda je to razumljivo (moja mater možda vjeruje da bih ja mogao, da sam malo crnji, biti Obama; čak je i moja supruga donedavno mislila da će biti nešto od mene). Ali kad pogrešne ambicije potiču daljni koncentrični krugovi „rodbine i prijatelja“, često upitnih motiva, to uvijek na kraju proizvede osobnu i društvenu štetu. Činjenica da nam se u Hercegovini dogodila još jedna političko-gospodarska nakarada zbog koje bih se najradije sakrio pod stol od srama, mora nam svima biti opomena.

Zar stvarno u bliskom okruženju braće Lijanovića nema nikoga trijezne glave tko bi im rekao da se okane budalaština i da rade svoj posao, ma što to značilo.