Zastava. Komad platna. Simbol za koji je čovjek ponekada spreman umrijeti. Ponosim se svojom zastavom (trobojnicom, da ne bude nesporazuma).Nosio sam je oko vrata u Podgorici prije pola godine kada mi ju je oteo jedan Srbin. Pobjegao je s njom dovoljno brzo da se ne potučemo. On je mislio da je napravio nešto veliko ako mi je oteo tu zastavu. A ja sam se osjećao poniženo. Kao da je pljunuo na mene. Jer je ta zastava predstavljala nešto što je meni u životu važno, nešto što volim, nešto za što je puno ljudi koje poznajem izlagalo svoje živote prije 20-ak godina.
Nema veze što je na rubu pisalo made in China. Za nekoga je to glupo, jer me netko mogao i nožem probosti radi nje. Ali ako bi već morao umrijeti, radije bi umro radi zastave nego radi mobitela i nešto siće u džepu.
No, zastava nije samo izraz osobnoga ponosa. Nekada je i uvreda. Znak dominacije, provokacija. Kao čovjek i kao katolik ostao sam šokiran vidjevši nacističku i vatikansku zastavu zajedno na utakmici u mojoj Hercegovini.
Nacistička je zastava imala isključivo ulogu da vrijeđa. Nije mogla biti znak identiteta, jer ne vjerujem da se itko normalan mogao poistovjetiti sa onim što ona predstavlja.
Mogu pretpostaviti da je bila izraz frustracije, bespomoćnosti, bijesa u situaciji kad ti ništa drugo ne preostaje nego vrijeđati jačega od sebe, kad ti ne daju tvoju televiziju, tvoga predsjednika, pravo na samoodređenje. Ali i uz tu pretpostavku, istaknuti tu zastavu je bilo glupo i nečovječno.
Bojim se da je i vatikanska zastava imala istu ulogu: trebala je biti provokacija. Teško da je bila izraz identiteta.
Ako su je nosili ljudi koji drže katolički moral, koji ne psuju, koji idu na misu, koji poštuju Papu, koji nisu primijetili da je u blizini ‘svastika’, ja im se ispričavam.
Ali bojim se da su moji sunarodnjaci samo zloupotrijebili ono što stvarnim katolicima nešto znači. Ja se vatikanskom zastavom ponosim, a nacizam prezirem. I znam da im mjesto nije zajedno, koliko god ih pokušavaju spojiti zlonamjerni ili glupi ljudi.
Postoji ona stara izreka: Bože čuvaj me od mojih prijatelja, od neprijatelja ću se sam čuvati.
Bože (i policijo!) sačuvaj nas od ovakvih sunarodnjaka i političkih istomišljenika.
Zar je Komšić mogao poželjeti bolji poklon od nacističke zastave usred onih koji mu osporavaju legitimitet? Zar je Izetbegović mogao poželjeti bolji dar od nacističke zastave među Hrvatima koji traže svoj entitet?
Nije velika tajna koliko se Vatikan u diplomaciji zauzima za nas. Jesmo li mogli dati bolji poklon neprijateljima od toga da zajedno uslikaju nacističku i vatikansku zastavu? Bolji scenarij ne bi ni Bakir napisao, u svoj svojoj kreativnosti.
Jesu li Jure Galić i kompanija mogli poželjeti nešto slađe od toga da se zajedno nađu nacistička i vatikanska zastava u gradu koji pamti pokolj svojih fratara?
Desetljeća njihovih uvjeravanja da su fratri pobijeni zato što su surađivali sa nacizmom, nisu dali ploda. Zar je sada netko od naših zaključio da im treba pomoći?
Žao mi je što se ova tema toliko razvlači. Mislim da je to ipak bila minorna pojava koja nije zaslužila toliko pozornosti. Danas stotine nekakvih nevladinih udruga i multi-kulti besposličara muzu pare na račun borbe protiv fašizma.
Današnji antifašizam, onaj kojeg najčešće susrećemo postao je estradni antifašizam. Dovoljan sam sebi on ništa i ne mora propitivati. Profesija za ništa ne raditi i puniti TV emisije. Krvoloci i ubojice iz vremena komunizma pod plaštom takvog antifašizma su amnestirani jer su – eto – antifašisti. Gadi mi se to.
Ali ovo je vapaj: Nacizam je zlo 21-og stoljeća ravno komunizmu. Ne svrstavajmo se uz one koji mašući nacističkim zastavama estradnim antifašistima daju povoda da pljuju cijeli naš narod. Kao što to čine već desetljećima. Ne kukajmo zašto tolika buka nije bila kad su ovi ili oni mahali ovim ili onim zastavama. To što je netko drugi bio neodgovoran ne znači da to opravdava i nas da budemo. Jedno zlo ne pretvara drugo zlo u nešto dobro. Tolerancije na nacistički folklor ne smije biti. Zlo je zlo. Zlu nije mjesto u Širokom. Bitno je shvatiti da mi nemamo pravo ni na koji način tolerirati ovakve izlete u besmisao, ne samo zbog činjenice da je u svijet otišla vrlo ružna razglednica iz Širokog nego upravo zbog odnosa prema sebi samima.