Teškoće, nered i nezadovoljstvo trgovaca na ljubuškoj tržnici. Ljudi koji na njoj prodaju svoju robu, nezadovoljni su i negodoju zbog nekoliko razloga. Svako jutro kada dođu na posao zateknu nered. Ono što su prethodnog dana ostavili, zateknu polomljeno, ispreturano ili je ukradeno, a opća slika je veoma ružna i ne priliči mjestu gdje će se izložiti roba za prodaju i doći ljudi koji će je razgledati i kupovati.
– Zateknemo polomljene gajbe, daske, suncobrane i različitog smeća, a znamo naći i igle i šprice, donje rublje. Bude nam nekad potrgana i žica na koju vješamo robu, dogodi se da nam ukradu stalke za suncobrane, jedan stoji 70 KM, kida se i oštećuje živo ukrasno grmlje. Kada ujutro dođemo kao da smo došli na porušeno groblje, sve to moramo počistiti, sram nas je i nije primjereno u takvom neredu išta prodavati, moraš tražiti stolice, nosače za suncobrane, priručne predmete, daske na koje izlažemo robu i drugo. Nema ni kanta za smeće, moramo nositi izvan tržnice, javni zahod je prljav i zapušten, netko tko je mjerodavan trebao bi se o svemu zamisliti i nešto poduzeti, a i policija bi trebala povesti računa o tome tko se ovdje okuplja, ovo je ipak javni prostor – govore prodavači odjeće, obuće, voća, povrća i druge raznovrsne robe koja se prodaje i kupuje na tržnici.
Za sve ružno i nelagodno što im se događa, trgovci nalaze uzrok u preuređenju tržnice od prije nekoliko godina, za koje kažu da je urađeno pogrešno.
– Sa stare tržnice skinuli si metalni nehrđajući krov i obećali da će nam napraviti novi i bolji, čekali smo i čekali, ali ništa od toga. Stara tržnica imala je i ogradu, dvoja ulazna vrata koja su se zaključavala, bila je sastajalište i mjesto okupljanja i druženja ljudi, mogli su se skloniti od kiše i sunca, a sada moraš bježati kada kiša pada. Sadašnja tržnica je kao neko otvoreno neugledno dvorište, mjesto divljanja djece i neurednog noćnog života, poligon o kojem nitko ne vodi računa – ogorčeni su trgovci.
Čija je tržnica i tko je za nju odgovoran?
– Tržnica i trgovi su ogledalo kulture jednoga grada, oni su slika i pokazatelj kakvi ljudi žive u njemu. Ne znamo sudbinu tržnice, hoće li i dalje ostati, govori se da će se ovdje praviti zgrada, parkiralište…, a ako će ostati željeli bismo da dobije krov. Zapravo ne znamo čija je, je li privatizirana, tko je za nju odgovoran – kažu trgovci.
Za stol dužine dva metra na tržnici plaćaju 129 KM mjesečno. Bili bi zadovoljni kad bi im se napravili “boksovi”, zatvoreni prostori koje bi mogli zaključati.
Ivan Kaleb | Večernji list