Ovi roditelji možda nemaju novca pružiti svojoj djeci sve što im je potrebno, no zato su ih odgojili tako da budu zadovoljni i s onim što im mogu osigurati, pa su smijeh, sreća i ljubav redoviti stanovnici njihovih domova. Uz sve nedaće s kojima ih život svakodnevno suočava, Vidovići, Kožuli i Ćavari se smatraju od Boga nagrađenim među ljudima.
17-ero Vidovića
Srećko, Danica, Ivana, Natalija, Nikolina, Ana, Josip, Josipa, Ivan, Marija, Petar, Veronika, Luka, Božica i Domagoj nisu članovi neke od školskih sekcija, nego djeca ponosnih roditelja Gojka i Jelke Vidović. Ova sedamnaestočlana obitelj nastanjena je u Pločama-Tepčićima kod Čitluka. Najstariji Srećko ima 23 godine, a najmlađi Domagoj nedavno je napunio godinu dana. Otac Gojko je do nedavno bio jedini koji je donosio kruh u ovu obitelj, a sada mu se kao najstariji među djecom pridružio i Srećko.
“Ponekad, za vrijeme sezone, kada joj se ukaže prilika, radi i Jelka, ali to nije siguran izvor prihoda. Ne možemo im osigurati ni osnovno, a kamoli ono što požele. No, naša su djeca skromna i zadovoljna s onim što imaju. Jednostavno su svjesni kakva nam je situacija pa su i sa smokijem zadovoljni. Ovi stariji su bili počeli jedno vrijeme izvoljevati, te htjeli bi ovakav mobitel te onakav bicikl, samo sam ih zapitao što misle tko im to može kupiti”, priča nam otac Gojko.
Iako su dosta realni, nekada njihovim roditeljima bude uistinu teško uskratiti im ono što sva druga djeca imaju. Dok su se njihovi vršnjaci spremali na ekskurziju, mali Vidovići nisu mogli ni pomišljati na to, ali neka, kaže Gojko, možda zato posjeduju mnoge druge kvalitete koje ne posjeduju ona djeca koja imaju sve.
“Kada mi se baš skupi i život me stjera u kut, zagrlim Domagoja, najmlađeg sina, i zapjevam s njim. Od njegovog glasa i smijeha sve me brige minu. Dođem katkad s posla umoran, i legnem, a petero najmlađih koji su još uvijek jako vezani uz mene, okupe se oko kreveta pa skaču po meni od dragosti. Tad sam ja sretan čovjek”, kaže Gojko.
A u ovom skromnom domu uskoro će zapjevati i više ljudi. Gojko nam kaže da se priprema za svadbu jer u trećem mjesecu udaje prvu kćer.
Sreća Ćavarovih
Par dana nakon posljednjeg Božića u višečlanoj obitelji Ivice i Anice Ćavar iz Tomislavgrada krštena je mala Ena, šesto dijete u ovoj sretnoj obitelji. Mladi roditelji se nose s nedaćama života u nesređenoj Bosni i Hercegovini i zadovoljstvo i sreću pronalaze u svom porodu. Iako nikada nisu ni pomislili da će imati ovako brojnu obitelj, za njih, kaže Ivica, nema veće sreće od one koju osjete dok gledaju Kristinu (13), Stefani (11), Anđelu (10), Stipu (9), Patrika (3) i Emu (1) kako trčkaraju po kući.
Iako oboje rade, u ovom vremenu besparice nisu u mogućnosti djeci pružiti više od osnovnog. “Imaju što pojesti, popiti i obući. Uspijemo im kupiti i udžbenike za školu. Nedavno smo ih obradovali računalom, jer ne želimo da zaostaju za drugima. Nisu oni mnogo ni navaljivali na to, pa su kada su ugledali dar bili beskrajno sretni”, kazao nam Ivica dodavši kako bi on ipak najviše volio kada bi se djeca mogla baviti sportom, ali za takvo što, nažalost, ne postoje uvjeti.
U trošnoj kamenoj kući živi jedanaestero članova. Uz djecu, Ivicu i Anicu koji se nikada za 14 godina braka nisu razišli u razmišljanjima, pod istim krovom žive i prabaka Mara, baka Iva i brat Josip.
A snagu u teškim situacijama, i oni, kao i Vidovići, pronalaze u djeci i vjeri u Boga, bez koje ništa ne bi ni imalo smisla.
Petero malih Kožula
Kristijana, Anu, Stanka, Franju i Antu Kožula s ocem Ivicom upoznali smo u rujnu u Zavodu Svete obitelji. Pojava oca u crnini i petero djece koja su prerano ostala bez majke, nikoga nije ostavila ravnodušnim. No, ovaj hrabri čovjek nam kaže kako mu nije nimalo teško samom odgajati svoju djecu i kako ih, usprkos teškoj sudbini, smatra Božjim darom.
“Bez supruge sam ostao prošle godine, izgubila je bitku s opakom bolešću. Radim, trudim se djeci osigurati sve što im je potrebno, i mogu reći, hvala Bogu dragom kad ih imam, ništa mi za njih nije teško”, kaže Kožul.