Na jednoj sam, naime, “bosanskoj” stranici o “bosanskom” jeziku pročitao kako se u zapadnoj Hercegovini govori “ikavskoštakavski dijalekt bosanskog jezika”. Jarko se svjetlo konačno pojavilo u tunelu mog neznanja… Zahvaljujem što su me nakon dvanaestogodišnjeg učenja hrvatskog jezika u osnovnoj i srednjoj školi, konačno, prosvijetlili! Gdje su ranije bili? Zahvaljujem im također što su Humačku ploču, kao jedan od najstarijih pisanih spomenika na ovim prostorima, uvrstili u spomenike bosanskog jezika.
Piše: Ivan Orleanski
Nije to u redu. Premlad sam za senilnost i Alzheimere. Nisam natprosječno tup, najmanje sam drogama pržio mozak od svih ljudi koje poznajem, a ako itko jede puno ribe, onda sam to (čisto retorički, za ovu prigodu) – ja. Ne sjećam se više (!) čemu riba točno služi, ali navodno je nešto dobro.
No, sjećam se (opet uskličnik!) jako dobro jedne stvari: nikad u svom životu nisam govorio, a kamo li učio – bosanski jezik. Što god to bilo…
Sad ću, rode, o jeziku da ti pojem… Na jednoj sam, naime, “bosanskoj” stranici o “bosanskom” jeziku (koju, naravno, ne mislim ovdje reklamirati jer je svaka reklama – dobra reklama) pročitao kako se u zapadnoj Hercegovini govori “ikavskoštakavski dijalekt bosanskog jezika”. Jarko se svjetlo konačno pojavilo u tunelu mog neznanja… Zahvaljujem “Udruženju mladih lingvista i prevodilaca u BiH” što su me nakon dvanaestogodišnjeg učenja hrvatskog jezika u osnovnoj i srednjoj školi, konačno, prosvijetlili! Gdje su ranije bili? Zahvaljujem im također što su Humačku ploču, kao jedan od najstarijih pisanih spomenika na ovim prostorima, uvrstili u spomenike bosanskog jezika. Čudi me zašto u svoj popis nisu uvrstili ni “Baščansku ploču”. Mislim…ono…Kad je bal, nek je maskenbal.
No, nećemo sad karikirati jer se ovdje radi o ozbiljnoj stvari koja zaslužuje ozbiljne reakcije. I sankcije, naravno.
Kada postoji ljudska zajednica koja želi imati svoj vlastiti jezik, onda ona na to ima bezuvjetno pravo. U Bosni i Hercegovini Bošnjaci žele poseban jezik i oni na nj imaju pravo bez ikakve sumnje. No, problem se javlja kad pojedini Bošnjaci pokušavaju svoj jezik nametnuti ostalim narodima te ga učiniti jedinim i obveznim. Poštovat ću njihovo pravo na jezik. Jest da se ne slažem s nazivom jezika jer Bošnjaci mogu biti Bosanci, ali svi Bosanci ne mogu biti Bošnjaci (očito se zaboravljaju bosanski Hrvati ili bosanski Srbi), te njihov jezik ne može biti jezik svih Bosanaca.
Moderni bošnjački jezik je, ako ćemo iskreno i bez pretvaranja, zatečeni hibrid srpsko-hrvatskog jezika koji je trenutno u procesu preoblikovanja rječnika i manjeg broja fonetskih izmjena. Ako ćemo realno: bošnjački jezik je kopija prijeratnog srpsko-hrvatskog jezičnog mutanta. Sve bi bilo u redu da se bošnjačko-muslimanska ideološka elita nije opredijelila za ime – bosanski jezik. Tako je jezik Bošnjaka nazvan ne po naciji, kao što je slučaj s hrvatskim, srpskim, ruskim ili francuskim jezikom, nego po zemlji. Ovo je i više nego vidljiv naum da se još uvijek nedovoljno sređen jezik jedne od triju nacija u Bosni i Hercegovini, koje su, uzgred rečeno, po svim normama jednake, pokuša nametnuti kao državni jezik za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, kako će postojati, da prostite, bosanski jezik ako ne postoji, da prostite, bosanska nacija?
Zašto se konačno više ne prihvate različitosti kao bogatstvo? Ja imam svoj jezik, ali ga nikad nisam pokušavao nametnuti nekome što baš i nije slučaj s bosanskim want-to-be lingvistima. Na Univerzitetima u Sarajevu i Mostaru hrvatske se i srpske studente protu-ustavno prisiljava na polaganje tzv. bosanskog jezika i gramatike. Same činjenice koje dotični profesori bosanskog jezika navode upitne su i(li) netočne, kao npr. teza o Humačkoj ploči kao spomeniku bosanske pismenosti, diskreditiranje samog naziva Hercegovina u jeziku novokomponiranog jezika, te očito diskriminiranje svega što se nalazi južno od Bosne.
Nećemo ni spominjati kršenje ustavnih i ljudskih prava u ovom slučaju….
Uostalom, Humačka ploča je dokaz da su Hrvati izvorni su-oblikovatelji, baštinici te upravitelji cjelokupnog domaćeg kulturno-povijesnog naslijeđa. Ona je dokaz da je cijela srednjovjekovna i kulturna baština Bosne i Hercegovine ne samo bošnjačka i srpska, nego i hrvatska. Ona kamena ploča je dokaz da smo mi, kao Hrvati, svoji na svome, a ne da bismo trebali postati, da prostite, Bosanci da bismo bili na svome. Sam je pokušaj lažnog izgrađivanja novonastalog bosanskog nacionalnog identiteta na Humačkoj ploči – loš, zlonamjeran, te, na koncu, ne-istinit i lažan. Hrvatski se narod održao i u Bosni i Hercegovini odrastajući u svom integralnom biću kao ravnopravan i kulturan narod koji ima i svoj jezik i svoju kulturu i svoje države u kojima je i autohton i državotvoran.
Kako hrvatski narod, tako je i hrvatski jezik ustavno jednakopravan u ovoj državi. Sve što god ide kontra ovoga, direktni je udar na Ustav Bosne i Hercegovine, u koji se braća Bošnjaci toliko kunu.
Kad bošnjački čelnici žele upotrijebiti sintagmu “bosanski jezik”, oni to ne čine zbog osobitosti jezika, nego zbog unitarističkog nametanja svog kvazi-političkog rješenja drugim narodima kako bi ih tako jezikoslovno i kulturno zatrli, nacionalno izludili, te, na koncu, stvorili toliko iščekivanu i opjevanu “bosansku” naciju u “bosanskoj” državi. Nazivajući svoj jezik bosanskim i rigidnim promoviranjem “bosanstva”, oni žele izbrisati ne samo hrvatsku ili srpsku nacionalnu posebnost u Bosni i Hercegovini, nego i zatrti cijelu Hercegovinu i pretvoriti je u “Bosnu od Višegrada do Neuma”.
Stvarno mi je više muka gledati kako iskompleksirani i nacionalno klaustrofobični narod prepun tjeskobe i sljepila bez imalo međunacionalne snošljivosti, dobronamjernosti i poštivanja drugih sije pomutnju i sukobe .
Očito je kako ljudska glupost nije prolazna. Ona nije teret onima koji je nose, nego onima koji je moraju trpjeti.