Režim koji je na našim prostorima vladao od vremena nakon Drugog svjetskog rata pa do demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća, često se sakrivao iza pojma „narod“. Stereotipi i parole kao: narodna vlast, narodni sud, volja naroda i slično, bile su upotrebljavane kada bi se htjela provesti u djelo samovolja tiranina. A taj narod pojma nije imao što se sve „u njegovo ime“ radi. Kada bi se netko to i zapitao objasnili bi mu kako ne treba biti svakom loncu poklopac jer se vrlo lako može dogoditi da je poklopac premalen za posudu i da će upasti u vrelu čorbu. Što slijedi, nemalo njih bi mogli i danas posvjedočiti, no ni sadašnje demokratsko društvo izgleda nije daleko odmaklo. Filozofija okretanja glave od onoga što se pojedinca izravno ne tiče prisutna je i danas. Možda čak i prisutnija jer nema mehanizama prisile koji kod određenog broja naših ljudi proizvode nadaleko poznati inat. Budući da novac postavlja „dnevni red“ najjednostavnije se pokoriti ideji: „Ne talasaj!“ Njezin sadržaj upućuje na prihvaćanje nepravdi i trenutnog stanja jer „može biti gore“.
Premda je to jedan od simptoma bolesti modernoga društva dosta toga upućuje kako je ovo podneblje posebno time zaraženo. Letargija koja je obuzela ovdašnje, višestruko složeno, društvo pretače se u sve njegove sfere. Svi se slažu kako postoji nebrojeno mnogo neriješenih tekućih problema, ali malo tko išta poduzima kako bi se oni počeli rješavati. I ne samo to. Narod je naviknuo trpjeti sve. Prvo, naviknuo je trpjeti sebe i svoju zbunjenost. Drugo, naviknuo je trpjeti konfuznu situaciju u društvu. I treće, naviknuo je trpjeti bezobrazluk političkih elita među kojima rijetko tko radi za dobrobit onog „čovječuljka“ koji je za njega glasovao… i opet će glasovati.
U takvom ambijentu čovjek je sve više stranac samome sebi. Jer dok ga udaraju on se čudi: „Zašto snijeg ne pada u kolovozu?“. Ravnodušan je i ništa ne poduzima kako bi ukazao da ga se to sve itekako tiče bez obzira što možda trenutno nije središte njegove pozornosti. Štoviše, oni koji nešto po tom pitanju i poduzmu ne dobiju podršku širih društvenih masa. Ili čak kao mnoge braniteljske udruge koje traže svoja prava, nailazi na prezir. Stoga pojedinci mogu terorizirati cijelo društvo i zbog toga „biti netko“. Jer, većina ovdašnjega svijeta se vodi načelom: nije moje i ne tiče me se. Zato: ako netko baca smeće po cesti – nije moje, ne tiče me se; ako netko nožem probode dječaka u tramvaju – nije moj, ne tiče me se; ako netko pobije cijelu obitelj na Badnjak – nije moja, ne tiče me se; ako netko uskraćuje plaću radniku – nije moj, ne tiče me se; ako netko ne može dobiti posao samo zato što ima „pogrešno“ ime – nije moj, ne tiče me se. I tako bismo mogli do u nedogled. Kada sve to znamo onda je jasno zašto kriminal i lopovluk na ovim prostorima prolaze, u načelu, nekažnjeno.
Slična situacija uvukla se i u Crkvu, a ponajbolje se razaznaje u (su)djelovanju laika. Njih teško da išta može motivirati u zastupanju kršćanskih vrednota u svijetu ako bi to i u kojem obliku iziskivalo suprotstavljanje struji ili jednostavno njihovu zauzetost. To nije slučaj samo s političarima koji će dići ruku za neki zakon koji se protivi moralnom nauku Crkve, nego i s „običnim“ kršćanima koji, manje-više, redovito odlaze na misu. Oni će prešutno prihvatiti raznorazne abortivne i kontraceptivne pilule, jer navodno: „Nije njihovo da govore“. I jedino što nedvojbeno motivira i na ovom području jest novac. Stoga, nekada izgleda kako ljudi u Crkvi i za Crkvu rade samo ako imaju koristi. No, premda postoji dosta takvih, ipak će više odgovarati istini da je ravnodušnost prema globalnim pitanjima glavni razlog tomu.
Pokušamo li tražiti izlaz iz ove letargije, svaki od nas će morati početi od sebe pitajući se koliko će nešto uraditi ako se to njega izravno ne tiče? Ako od toga neće imati koristi ili ako zbog toga neće imati štete. U tomu nam uzor ne treba biti Don Quijote nego jednostavan Kristov poticaj: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).