Subota…još jedan kišan dan, sa naznakama da se ni sutra neće puno toga promjeniti, i već pomiren sa takvom situacijom gasim tonove na mobitelu i odlučim da jutarnja kava bude više podnevna, pa ako ništa veći dio nedjelje provest ću odmarajući. Ali, na moju radost čim sam se ustao
(10,45 više-manje koja minuta) vidim da se ulice polako suše i da već sigurno par sati nije palo kap kiše pa sav radostan sjedam na svog Alleza i vozim se na kavu. Vrijeme – savršeno, tu i tamo koji oblak bi se nazirao ali ništa zabrinjavajuće. Odluka je pala, nema vremena za gubljenje i zovem Ramlju koji mi se pridružuje na kavi a zatim se dogovaramo i sa sljedećim učesnikom Prskom koji je jedva dočekao da se predloži neka destinacija.
Sastanak točno u 13h ispred moje kuće…Dilemi između Peć Mlina i vožnje do Mostara preko Čapljine presudila je prošlotjedna vožnja, a i nekako se učinilo manje napornija, bez obzira na veću kilometražu tako da smo se svježi i odmorni zaputili preko Predgrađa za Čapljinu.
Put nas vodi kroz Studence, mjesto koje je poznato po svom najljepšem kupalištu i fenomenalnim slapovima Kravice. Na žalost, mi ruku na srce se ne možemo pohvaliti da smo ostali impresionirani ičim (osim možda gradilišta blizu Božijaka) ali nas je preljep dan i želja za avanturom vodila da ostvarimo zacrtanu misiju odlaska do Mostara.
Od Čapljine smo se, vozeći jednim dijelom i uz Neretvu zaputili prema Žitomisliću i Mostaru. Na par mjesta smo i prošli preko pruge, jedan dio smo vozili po mokroj, kišom sapranom, makadamskoj cesti. Nismo se žalili ni na lokve koje su mjestimično bile i preko cijele ceste, ali tada bi presudilo ono djete u nama pa bi samo povećali brzinu i projurili kroz lokvu. Nema smisla ako bar malo se ne isprljamo, kao da nismo ni vozili :)…
Malo prije ulaska u Mostar stali smo da se javimo dobrom prijatelju, ujedno i predsjedniku BK Mostar Toniju Zoriću. Falio nam je jedan maneken za foto-session a ujedno i da nas ugosti, po starom hercegovačkom običaju, pršut, uštipci, sir…Sve je već bilo sređeno(osim pršuta i sira, na kraju smo pristali da se zadovoljimo i sa par Snickersa :)), ali smo primjetili da baš nismo odabrali najbolji dio dana za višesatne vožnje. Naime, vrijeme je neumoljivo odmicalo, a mi nismo ponijeli ništa od signalizacije. Pošto nismo namjeravali put osvjetljavati mobitelima, na žalost, morali se zaputiti odmah prema Ljubuškom. Zahvalili smo Zoriću i dogovorili se da će bit vrlo brzo prilika da se i po Mostaru opet provozamo. Pit-stop u Robotu po Iso sport u ruke i put pod noge.
Jedna od stravičnijih scena koja se dogodila na putu do Robota je napad, pa u najmanju ruku rečeno Beskervilskog psa. Prolazeći kraj jedne tvrtke, koju je čuvao pas veoma sličan Jakobu iz Twilight sage, naravno, kad se pretvori u vukodlaka, pratio nas je uz ogradu cijelo vrijeme i lajao na nas. Strava je nastala kad smo skužili da se dotični provukao ispod ograde i pojurio za nama. Slaven je tada oborio sve rekorde koji su se mogli oboriti, proletjelo mi je kroz glavu “Pa što se ne licencira kao naš natjecatelj, imali bi prvaka u Eliteu”…Sreća po nas odustao je nakon stotinjak metara, ne znam, biće da mu se nije svidjelo previše mišićavo meso :).
Krenuli smo za Vardu, već spremni da će to biti najzahtjevniji dio našeg putovanja. Negdje oko 56-og kilometra, na pola Varde mi se ugasio Garmin, baterija prazna…Znao sam da pored foto-aparata još sam neke baterije trebao napuniti, pa gdje baš od navigacije zaboravi…Nema veze, računam da će sveukupno vožnja iznositi stotinjak kilometara, sasvim zadovoljavajuće. Otprilike na istoj lokaciji gdje me je izdao Edge (a na uputama je jasno pisalo da se mora puniti najmanje jednom godišnje) smo shvatili da su nam i zalihe kraju, nema vode, ničega…Zalihe me uvijek podsjete na onaj vic o Muji i agentu FBI-a koji su se zatekli na pustom otoku nakon pada aviona i agent naredi Muji “to find supplies”…svi obavili što im je agent naredio ali nema Muje…traže ga satima, nigdje Muje, kad odjednom iz jednog grma iskoči Mujo i viće “SUPLAJSSSS!!!”…Zovem kolegu sa fakulteta Pavu Ćorića, pa ga zamolim da nam pripremi malo vode (ovaj put nismo bili zahtjevni sa mezom), i nakon 15-ak minuta stižemo. Pavo nas je kao i uvijek srdačno dočeka, obnovili smo zalihe vode, ali smo se počastili i sa colom, napolitankama, pralinama…malo šećera za put :))…Još jednom ovim putem zahvaljujem u moje i u ime momaka na gostoprimstvu.
Nakon kraćeg predaha zahvaljujemo se, pozdravljamo sa našim srdačnim domaćonom uz obećanje za što prijašnje ispijanje kave i nastavljamo za Čitluk. Najgore je za nama, još jedna uzbrdica i onda sve nizbrdica i ravno, divota. Molimo Boga samo da nas mrak ne uhvati i sretno, sa prvim paljenjem ulične rasvjete stižemo u Čitluk, odakle nastavljamo za Ljubuški.
Negdje oko 19h stžemo doma, iz naše male avanture pod tuš i zasluženi odmor. Sve u svemu, jedna fina vožnja, sa još boljom ekipom i osjećajem da dan nije potrošen uzaludno.
Ivan Mlinarević I bkljubuski.ba