Strašna je drskost gradskih fićfirića što se u proljeće parkiraju poviše sela. Ni ‘dobar dan’ ni ‘faljen Isus’ nego pravo u šparoge. Proljeće je došlo, sezona je šparoga i mnogi izletnici mogu se vidjeti ovih dana kako štapovima razgrću travu tražeći ukusne zelene izdanke. Penju se po suhozidovima i posrću preko korijenja, grane ih šibaju po licima, ženama se kosa mrsi o trnje, ali ništa ne može obeshrabriti njihovu proždrljivost.
Lako ih je prepoznati, ili su u trenirkama čiji je gornji dio vezan oko pasa, ili nose kratke šuškavce koje im je neki politički kandidat darovao u predizbornoj kampanji. Seljacima se smuči već kada na kilometar ugledaju takvog nekog muktaša koji u plavom šuškavcu s natpisom “Budućnost je naš posao” njuška oko njihovih pašnjaka.
“Brsti, gamad! Brsti!” reče domaćin ogorčeno pa dobaci ženi preko ramena: “Marijana, donesider poluautomacku!”
“Nemoj, Filipe, očiju ti, bar dok si još na uvjetnoj”, preklinje ga majka njegove djece.
Strašna je zaista drskost gradskih fićfirića što vam s proljeća parkiraju poviše sela i, bez da su ikoga pitali, bez da su i pozdravili, krenu među jasikama i dračom tražiti šparoge. Ni “dobar dan” ni “faljen Isus” pokvarenjaci vam ne požele, a kamoli da bi ih interesiralo može li se i čija je zemlja na koju su došli. Istina, zemljište je državno, u vlasništvu Hrvatskih šuma, ali opet nije red. Tu su još djedovi naših djedova još tamo u doba Trpimira i Zvonimira brali šparoge.
Oteli su ih Ilirima, branili pred Avarima i nejake čuvali da ih ne ugazi srbokomunistička čizma, da bi danas, tek tako, došlo nekakvih dvoje guzičara u Škodi Octaviji riječke registracije. Pa ne ide to tako, momci. Drago je i nama za večeru baciti u tavu šaku šparoga i zaliti ih zamućenim jajima.
Zbog ovakvih nemilih slučajeva u Zadarskoj županiji domislili su se prepredenog načina zaštite svoga prirodnog i povijesnog prava. Poznate su vam možda one besmislene, beskorisne bijele limene table s lubanjom i prekriženim kostima i upozorenjem da je područje još neočišćeno od nagaznih mina iz prošlog rata. Inspekcija je prije nekoliko dana u Ravnim kotarima užasnuto otkrila da ih više od četvrtine nedostaje, a one koje su našli obično nisu bile na mjestima gdje su trebale biti. Narod ih masovno krade, već godinama. Nadležni ih ujutro usade u ledinu, a već do mraka one su iščupane i rastavljene. Dugački je stup u nečjem voćnjaku, gdje pridržava mlado stablo višnje, a limenu ploču dosjetljivi poljoprivrednik čavlima zakuca na krov kokošinjca. Kokoši, na sreću, ne umiju čitati, inače bi zacijelo bile prilično tjeskobne da znaju da čuče ispod natpisa “Pazi, minirano!”
Prošle godine upozorenja su čak betonom počeli učvršćivati u rupama, ali vrijedne seljake ni to nije pokolebalo. Dapače, čini se da im je osobit merak gepiti upravo ploče s betonskim temeljem, a neke će od njih, ne žaleći truda i muke, čak i ponovno ukopati na drugom mjestu. I tu se vraćamo na našu priču, dragulj iz antologije hrvatske imbecilnosti. Seljaci stave lažnu tablu “minirano” da bi nepoznate otjerali od svojih šparoga.
I eto im sada. Dođu li u njih dvojica bezobraznika iz Škode Octavije, bog i bogme, neće im biti svejedno. Zaustavit će se na rubu polja, možda i vidjeti nekoliko slasnih izdanaka gdje malo dalje izviruju iz trave, i voda je im momentalno poći na usta, ali gastronomsko iskušenje vjerojatno ipak neće biti vrijedno amputacije noge. Izmijenit će nekoliko neuvjerljivih “Ajde ti” i “Oću šipak” i vratiti se odakle su i došli. Agresor je otjeran. Što bi pjesma kazala:
Nećete u šparogeee,
Niste ni prijeee.
U zadarskom zaleđu, dakako, još uvijek ima mina. Pod stijenama i mahovinom godinama pritajeno čekaju brojni nagazni, potezni, odskočno-rasprskavajući i slični domišljati đavoli.
Upravo kada zaboravite na njih, oni na onaj svijet odnesu nekakvog lovca ili pastira koji se zanio frulicom. Ali, narod ne da se obeshrabriti. Znate naš narod, kad je njemu pamet smetala. Da čitavo selo završi na štakama, od njih dvjesto da ne treba više od sedamdeset cipela, oni bi vjerojatno i dalje krali limena upozorenja “Pazi, minirano!”
Pripovijest s čuvanjem šparoga od neznanaca vjerno nam ilustrira kako se događaju nesreće u minskim poljima. Čitajući je u novinama, mogao sam sebi zorno predstaviti kako je poginuo nekakav, na primjer, Stipe. Ovako je bilo. Ploča je na početku stajala, vlasti su je stavile kraj jednog graba pedesetak metara od magistrale. Onda ju je prvi ukrao Jure i premjestio na rub svoga imanja, da mu djeca ne lome trešnje. Dva mjeseca kasnije došao je Frane, iščupao upozorenje i usadio ga na svoj pašnjak. Tamo je stajao sve do srpnja, dok ga nije posudio maloljetni I. K. Tabla “Pazi, minirano!” u njegovom je slučaju odbijala znatiželjne od ilegalnog nasada indijske konoplje.
Zatim se pojavio Mate, on je upozorenje stavio ispred kuće. Onako, za zajebanciju. Sve dok nije došao Jozo i upitao može li tablu staviti nedaleko od svoga uzgajališta pit bulova, da mu namjernici ne uznemiravaju životinje. Tu je stajala kojih mjesec dana, da bi je jedne noći, baš nekako kad je krenula sezona šparoga, uzeo Tomo i zabio kraj graba pedesetak metara od magistrale. Zgodno je ispalo, tamo je već bila iskopana nekakva rupa.
Na kraju balade jednoga sunčanog travanjskog popodneva dolazi Stipe u šparoge. Vidi on tablu kraj graba i sam se sebi osmjehne.
“Eh”, reče, “mene si naša…”
Zavrti on glavom i veselo zakorači u polje. A šparoga tamo, što da vam govorim, kao u priči…
Ka-bum!
Kad je puklo, čitavo se selo streslo i svi su podigli glave s posla koji su u tom času radili. Nastala strka, vika, kuknjava. Plavo rotacijsko svjetlo ambulantnih kola osvjetljavalo skamenjena lica. Jedva što su krenuli put Zadra, momak izdahnuo. Dva dana kasnije ga pokopali. Očajna mu se mater bacala u grob za njim, a ljudi gledali u nebesa i beznadnim šaptom Onoga gore pitali:
“Pa kako?”
A Jure, Frane, Mate, Jozo, Tomo i maloljetni I. K. samo su stajali sa strane i poraženo ponavljali:
“Velika tragedija! Velika tragedija!