Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike kulture. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike kulture. Stećke! Ovo je riječi napisao Miroslav Krleža prije više desetljeća. Otada je devastirano na desetke, možda i stotine “kamenih spavača”, ali je također nekoliko povjesničara i publicista pokušalo katalogizirati stećke i pisati o njima , kao što su Mak Dizdar, Marko Vego, Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Nada Miletić…
A prije toga je kulturno-povijesnu vrijednost stećaka zapazio Ćiro Truhelka. Pod pojmom Bosna, Krleža je vjerojatno mislio na širi prostor BiH, zapadne Srbije, jugozapadne Crne Gore i južne Hrvatske (Dalmacije) kao jedinstven kulturni prostor u srednjem vijeku gdje nalazimo stećke kao jedinstvene nadgrobne spomenike.
Do sada je zabilježeno oko 70 tisuća stećaka na tom prostoru, od čega 60 tisuća u BiH. Stećci datiraju između trinaestog i šesnaestog stoljeća, a s tim nadgrobnim obilježjem, koji se također naziva bilig, kam, mramorje i križine, ukopavani su katolici, kristjani i pravoslavci, a ponekad i muslimani u petnaestom i šesnaestom stoljeću.
Radi se o monumentalnim obrađenim kamenim gromadama (zagvošćanski je težak četrnaest tona) s reljefima koji prikazuju viteške turire, lov, sunce, polumjesec, križeve, čak i svastike, ponekad s natpisima od kojih je najpoznatiji natpis na stećku Vignju Miloševiću u Kočerinu iz 1410. godine.
Mnogi su stećci uništeni. No, veće je čudo da ih je toliki broj ostao sačuvan s obzirom na krvavu prošlost i ratove na ovim prostorima. Bit će da su ih svi usvojili kao vlastitu kamenu memoriju, pa ni u ratovima nisu do kraja uništeni, nego se prema njima odnosilo s izvjesnim mitskim poštovanjem.
Sjećam se da su 1993. godine britanski unproforci helikopterom prebacili jedan stećak iz Lipe pokraj Tomislav Grada do svoje baze, ali su ga vratili nakon tekstova u “Slobodnoj”. Zbog svega ovoga raduje da su ministri kulture BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore ovih dana potpisali pismo namjere s ciljem da se stećci stave na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine.
To je zadnji trenutak da se spase ti jedinstveni dokumenti razbacani po brdima i dolovima.
Fascinacija stećcima ne prestaje ni danas. U kamenu su ondašnji stanovnici ovih prostora klesali, slikali i bilježili svoje vrijeme. Pa i naše. “Ja sam bil kak vi jeste, vi će te bit kako jesam ja”, poručuje moj predak Viganj s Kočerinske ploče 1410. godine.
A umni Mak Dizdar kaže za stećak: “Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jest materija, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”