Današnje je Evanđelje početak Isusova prvog oproštajnog govora svojim učenicima. Ovdje su utkane riječi koje otkrivaju tajnu njegove osobe i njegova odnosa s Ocem, ali i smisao života učenika u povezanosti s njime.
Nakon što je Isus govorio o svom izdajici (Iv 13, 21-30) i o Petrovoj izdaji (Iv 13, 36-38), srca su se učenika ispunila strahom. Iako je današnji tekst sazdan na vjeri, ipak nije potpuno jasan. Kad je Isus svojim učenicima objasnio zašto odlazi i što će raditi u “kući svog Oca“ (14, 1-4), Tomu i Filipa zanimalo je kako uopće doći do Oca (14, 5.8). Isus im odgovara učiteljski, ali oni ga teško shvaćaju. Isus ih ostavlja zato da bi oni pronašli svoje mjesto u Bogu.
Učenici se boje onog što dolazi, onog nepoznatog… Obuzimaju ih strah i crne slutnje. Ali Isus ih tješi: “Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ (14, 1). Jedino sredstvo protiv straha i tjeskobe je vjera. Ona je potpuno pouzdanje u Boga, i u Oca i u Sina i u Duha Svetoga, jer su njih troje – Jedno. Unatoč mraku neizvjesnosti koja okružuje učenike, i svim nevoljama kroz koje će uspješno proći, njihovo pouzdanje u Boga ne smije oslabiti. Važno je osobno iskustvo s Bogom, koji je temelj naše sigurnosti.
Na scenu stupa iskreni Toma: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?“ Jasno pitanje traži jasan odgovor: Isus je put, istina i život. Pitanje pragmatičnog Tome nudi nam novu perspektivu: onaj koji ide prema Bogu, pronalazi u Isusu svoj put i, na koncu, cilj. Cilj putovanja je Bog. Samo onaj tko se nalazi na pravom putu, može doći k pravom cilju. Isus je taj put. Sve izvan njega je stranputica. On je pravi i jedini put upravo zato jer je istina – Božja stvarnost – i jer je život. Tek kad ga prihvatimo kao istinu, on postaje život. Bez pravog puta, svako je hodanje uzaludno; bez prave istine, svako je znanje lažno; bez pravog života, nema uopće življenja. Toma je dobio konkretan odgovor: “Kad biste upoznali mene, znali biste i Oca mojega… I vidjeli ste ga!“
Ali Filip još uvijek ne shvaća. Moli Isusa da im pokaže Oca kako bi oni bili zadovoljni. Svaki je vjernik od početka svijeta bar jednom došao u kušnju i poželio vidjeti konačno Božje otkrivenje. Isus odbacuje ovu težnju. Dao im je priliku da ga do kraja upoznaju. Isus je konačno otkrivenje Boga, njegova najbolja definicija i najpotpunija egzegeza. Tko vidi Isusa, vidi i Boga (Iv 14, 9). Što god Isus čini, Božje je djelo. Ako učenicima nisu dovoljno uvjerljive njegove riječi, onda bi im bar djela trebala biti jasna.
Današnji mi je izvještaj iz Ivanova evanđelja zaista došao kao naručen. Sve donedavno panično sam se bojao. Tjeskobno sam se brinuo o svemu. Dopustio sam ovom mentalitetu, ljudima i mjestima da me uzmu pod svoje. Bilo kuda, strah svuda. Strepnja, neizvjesnost, tjeskoba, nemir i uplašnost… Sve su to iskustva koja duboko prožimaju naše postojanje. Bojao sam se budućnosti. Bojao sam se života. I shvatio sam da sam budala i bezumnik. Opterećivao sam se prolaznim stvarima. Neki sam dan na Youtube-u naletio na mlađu francusku pjevačicu Isabelle Gefroy, poznatiju i kao Zaz. Još mi uvijek ne izlaze iz glave stihovi njezine pjesme “Je veux“ (“Želim“): “Ako mi dadnete apartman u Ritzu, ne želim ga. / Chanelov nakit – ne želim ga. / Ako mi ponudite Eiffelov toranj, što da radim s njim? / Ja samo želim ljubav, radost, dobru volju. / Vaš me novac neće učiniti sretnom. / Želim umrijeti s rukom na srcu…“
Prošli sam se petak odvažio na skok s padobranom s visine od 3000 metara. I bilo je super. Prije sam bio plašljive naravi i bilo me strah popeti se i na ljestve, a kamoli nešto više… Bez straha sam stao na vrata aviona koji je kružio iznad Zagreba i skočio. Rekao sam u sebi (možda sam i zagalamio. Ne sjećam se više.): “Bože, u tvojim sam rukama.“ I moram priznati… Fantastičan osjećaj. Nisam se brinuo hoće li se padobran uopće otvoriti. Nisam se brinuo uopće kako ću i gdje sletjeti. Znao sam da se On brine za mene.
Zašto se uopće brinuti oko stvari na koje ne mogu utjecati? Zašto se brinuti kad već imam Nekoga tko se brine za mene? Isus nas u današnjem Evanđelju poziva da se s pouzdanjem i povjerenjem prepustimo Bogu u vjeri. Tko s čvrstom vjerom ide kroz život, nema razloga za paniku i strah. Potrebno je samo odvažiti se na Isusov put. Potreban je onaj skok i sve je ostalo Božja briga.
Isus nam danas govori: “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Ja sam Put, i Istina, i Život…“ Ovo je put punine života koji nam nudi. Ići za Isusom znači živjeti darovani život, iščupati se iz naših nacionalizama, fundamentalizama, samodopadnosti i samodostatnosti, otvoriti se i živjeti za naše bližnje. Za mene nema drugog puta. Da bih došao do Boga, nemam alternativu.
Nit mi je potrebna.