Odlikuju je britak jezik i oštrina, ali ipak – njezine nas kolumne dirnu i potresu. Martina Mlinarević – Sopta poznata je kao kolumnistica, no ona je i pjesnikinja, a najesen će biti objavljena njezina knjiga poezije. Kako kolumnistica i autorica, čije kolumne neki željno i s radošću iščekuju, a drugi dočekuju spremni za odgovor, piše poeziju, moći će
čuti publika večeras u Čitluku: Mlinarević – Sopta će večeras u 21 sat u klubu Evergreen u Čitluku imati pjesničku večer, a na gitari će je pratiti sjajan vokal Lucije Zovko. O prozi i poeziji, o kreativnosti i festivalima u Hercegovini, o (de)centraliziranoj kulturi ova autorica govori u razgovoru za Dnevni list.
Čitatelji Vas znaju više kroz kolumne nego kroz pjesme. Koliko je u Vašim pjesmama bunta protiv nepravde, koliko je ustvari sama poezija poziv na (re)akciju?
– Moja poezija zapravo više sliči na prozu u pjesmama, a protkana je sličnim motivima kao kolumne, pa to ponekad izgleda upravo kao kolumne pisane slobodnim stihom. A borba protiv nepravde nekako leži u srži svih mojih pisanja. Bilo da se radi o društvenoj, političkoj, socijalnoj ili onoj svakodnevnoj, birokratskoj nepravdi na koju nailazi i s kojom se bori svaki obični čovjek u ovoj zemlji. Što se tiče poziva na reakciju, tu ću biti jako iskrena pa reći da su mi godine angažiranog djelovanja u medijima pokazale da nema načina kojim se mogu aktivirati hipnotizirani i uspavani zombiji. A to smo svi mi. Uplašeni, utišani, ucijenjeni, “dilamo” tekstove o nepravdi, korumpiranim političarima i užasnoj situaciji samo po Facebooku, udarimo “lajk” na iste i to je domet naše revolucije. Učiniti neki veći korak istinskog bunta i borbe protiv loše klime koja nas sve zajedno guši – utopija je bez premca. Stoga bilo kakav poziv na (re)akciju u ovakvom stanju svijesti ne vrijedi i djeluje potpuno donkihotovski. Gluhog je teško zvati. Prepadnutog još teže.
Kolumne na portalima dostupne su širem krugu čitatelja. S druge strane poezija je nekako intimnija, ‘tiša’. Je li to tako ili je to samo privid, prvi dojam?
– Zbog privatnih razloga, ali i ovih koje sam već navela, sasvim sam se distancirala od političkih kolumni i djelovanja u tom pravcu. Međutim, pisanje gori u meni kao jedini smisao, to je moje utočište, moje vrelo energije, ono bez čega ne mogu i što me čini osobom kakva jesam. Sve riječi koje sam dosad ispisala su istinski intimne jer su duboko proživljene, nose bol ožiljaka, suze izgubljenih bitaka i smijeh od radosti, u njima žive svi ljudi koje poznajem i čiji su životi moja inspiracija, u njima na poseban način živi ova zemlja i svi njezini čudesni krajolici, bolna prošlost i neizvjesna budućnost. Ne pišem po standardima, normama, ne zanima me što će o tome netko reći, po prirodi sam jako grlata i bučna, stoga ni moja poezija ne može biti tiha bez obzira na intimu koja se kroz nju proteže. Ona je senzibilna, ali istovremeno “drčna”. S pokojom psovkom. Da zagrmi u uhu. Da dotakne ono što svi u ovim vremenima kriju kao zmija noge i čime se boje disati život, a to je srce.
Kolumne mnogi koriste za neke ‘sitne obračune’, hvaljenje svojih, pljuvanje po drukčijima. Što za Vas znači napisati dobru kolumnu, koja je poruka ili misao, osjećaj dobre kolumne?
– Kako nisam studirala novinarstvo, nikad nisam bila upoznata s pravilima struke. Onim lekcijama – “kako bi to trebalo izgledati da bude dobro”. Išla sam za srcem i svojim osjećajem glede neke teme te tako i pisala sve tekstove. Obično su nastajali za deset minuta, bez kasnijeg kontroliranja, vjerovala sam tom osjećaju koji bi me ponekad ustao iz kreveta i natjerao da reagiram i smatram da su te kolumne zato bile ljudima zanimljive jer su netipične. Ova zemlja ima sjajnih kolumnista, što u tiskanim, što u internetskim medijima, čije riječi uvijek rado pročitam. Volim kolumne koje vas tjeraju na razmišljanje, koje nisu plod stranačkih igranki nego individualne hrabrosti, što je doista rijetko.
Često u javnosti postoje dva i više različitih gledanja na jednu stvar, ovisno tko je koje orijentacije. Može li se danas ljudima kojima vijest i informacija nisu na prvom mjestu, a niti svakodnevna stvar, ponuditi prava, kvalitetna slika jednog događaja?
– To vam je kao ono kad od činjenice koje nacionalnosti je turistički vodič koji slučajnom turistu pokazuje Stari most, ovisi s kakvom će on pričom o Mostaru otići svome domu. Svatko u ovoj zemlji ima svoju verziju istine, ovisno o tome tko je priča i kome vjerujemo. Kod nas zapravo istina čak nije niti podvojena, nego ima tri lica, ponekad i više, tako da na kraju ne znamo ni što je istina u svojoj biti. Plaćeno, slugansko novinarstvo koje djeluje kao produžena ruka kojekakvih političkih opcija stvorilo je takvu klimu masovne, trostruke hipnoze čija se “istina” ne preispituje nego uzima zdravo za gotovo.
Koliko je upravo u državi kakva je BiH važno ponuditi kvalitetnu i objektivnu informaciju, bez senzacije i ‘naginjanja’ na neku stranu?
– Beskrajno važno, ali kome je nuditi? Onima kojima čak i kad na stol prostrete očite dokaze, recimo kriminalnih radnji njihovih političkih bogova, oni zažmire i nastave klimoglavno vjerovati u njihove iluzije? Dok god živimo u zemlji u kojoj je nacionalna informacija važnija od objektivne, ne možemo čeznuti istinu i neovisnost u medijima.
Zašto su komentari na portalima tako često zatrovani mržnjom? Jesu li komentari, što mislite, zaista ‘glas naroda’?
– Najprije je jako bitno reći da naše stranke zapošljavaju ljude kojima je opis posla da sjede u uredima i komentiraju po portalima. To nije ništa novo, toga smo svi svjesni. I onda kad znate da zametak svih priča dolazi iz takvih kuhinja, kakvom nastavku rasprave i komentiranja se možete nadati? Svi smo mi produkt njihovih mađioničarskih predstava. Naravno da postoji i dosta mržnje među ljudima, ratnički nastrojene mlade internetske generacije, ali smatram da je puno više plaćene i umjetno proizvedene nego istinske mržnje.
U BiH postoje brojni festivali, itekako vrijedni. Koje volite vidjeti, ili o kojima volite čitati, i zašto?
– Paradoksalno je da u jednoj ovakvoj zemlji, potpuno razbijenoj po svim osnovama, kulturni život egzistira pomalo sam za sebe. Kao da u nekoj kući poslije razornog potresa, gdje ništa nije isto, i sa svih strana vise opasnosti rušenja, imate potporni zid koji čitav taj kaos drži na okupu. Malo šepav, ali još stoji. To su meni kulturne manifestacije u ovoj zemlji u kojoj je nekultura postala brend, gdje su ekstremno popularni samo papci, a primitivizam duha zauzeo je nekadašnje gradove i od njih načinio kasabe za cajke. Ali kultura se bori i u borbi je snaga. Mladi i talentirani u cijeloj zemlji i na razne načine rade kao crvi. Bilo da je riječ o filmskoj ili glazbenoj umjetnosti, slikarstvu, književnosti, uličnim umjetnicima, entuzijazam se ne predaje (čak i uz nedovoljno financijskih sredstava) i to je ono što me veseli. Ljetni festivali, posebice u Hercegovini, već čuveni i poznati WHF (West Herzegowina Fest, op.a.) i MMF (Mediteran Film Festival) u Širokom Brijegu, sjajni regeneratori duha i duše, pa i NAFF u Neumu, Mostar Blues Festival, čitlučki Evergreen fest, dokaz su da ovo područje ima izvrstan potencijal ne samo stvoriti izvanrednu kulturnu priču, nego je svojim nesebičnim zalaganjem i trudom zadržati kao višegodišnju, vrijednu manifestaciju. Sretna sam što živim u vrijeme mladih ljudi koji se bore protiv učmalosti širinom svojih obzora. Možda ih nema puno, ali rade to na kvalitetan način. Onako da zasmeta onima koji se svega drukčijeg u ovoj tmurnoj istosti plaše. A to je pravi i suštinski pokazatelj da se radi uistinu dobro.
Andrijana Copf | Dnevni list