Sa samo 14 godina postaje prvotimac Čapljine, već sa 15 najbolji je strijelac rukometnog prvenstva Herceg-Bosne, sa 16 na pragu je velike karijere, sa 23 Hercegovina ga vraća u život, a sa 28 i ugovora sa španjolskim Ademarom, iz Leona, na pragu je rukometne zrelosti. O svakoj od tih dobnih odrednica mogle bi se napisati knjige. Još kao osnovca otkrio ga je i odmah „u vatru“ bacio trener Čapljine Dragan Suton. Da je to bio pravi potez Prce kao prvi strijelac lige, potvrđuje već naredne sezone. Zbog njega 1996. u Čapljinu stiže Zagreb. Revijalna utakmica, puna dvorana, iz usta Zorana Gobaca teče „zlato“ samo da se dokopa koštunjavog dvjestotinjak centimetara visokog dječaka.
Bajka se nastavlja, zahvaljujući Borisu Dvoršeku koji je oduševljen „materijalom“. Prce je standardni u Zagrebu II, kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji, a Blaženko Lacković sretan kad ga koju minutu odmjeni. Slijedi kaljenje u Karlovcu, nakon čega uz tutnjavu Zagrebove prazne riznice i poziva iz Metkovića Nikola Prce koji je u osmoj godini ostao bez oca, želi bliže kući. Međutim, „rukometni bogovi“ ne žele ni čuti pri čemu im je ključni argument ugovor potpisan sa 16-godišnjim, koji je pored ostalog, podrazumijevao samo godine igranja u Zagrebu, ali ne i na posudbama.
Nakon odrađene kazne, u Zagrebu se više ne osjeća pozvanim, slijedi traljava sezona praćena ozljedama u dresu španjolskog Torrevieja. Kad su dušebrižnici nad Prcinom karijerom pisali nekrologe, vraća se u zavičaj i s moćnim Izviđačem ponovo traži i nalazi, rukometni put. Rastanak je opet r(t)užan, a prelazak u austrijski Bregenz prokomentiran kao „rukometna penzija“.
„To mi je bio jedan od najboljih poteza u karijeri. Bregenz s kojim sam osvojio duplu krunu, vodio je Islanđanin Dagur Sigurdsson koji je preko tristo puta igrao za reprezentaciju svoje zemlje. Iako nisam bio baš oduševljen, radio je sa mnom dodatne treninge ispravljao greške. Na oko nije to bilo ništa posebno, ali sam bio jako zadovoljan igrom u Bregenzu, a zatim u Octavio Pilotes Posadi. Trener Quiqe Dominguez imao je veliko povjerenje u mene, pa su dvije sezone u Vigu bile najbolje u mojoj karijeri. Imao sam ugovor na još godinu dana, ali nisu mogli odbiti ponudu Ademara iz Leona. Nisam imao ništa protiv, pa ću u novoj sezoni ponovo nakon Izviđača, igrati sa Buntićem i Alilovićem“, sažima Prce zadnje godine karijere koje su dječaku iz Bivoljeg Brda donijele treće mjesto na listi strijelaca „strašne“ Asobal lige.
Drži da ga nezasluženo prati epitet zabušanta: „Nikad nisam omalovažavao trenere, e sad što su neki nastojali preko mene graditi image ili disciplinirati momčad to je njihov problem“, kaže već sada najbolji čapljinski rukometaš svih vremena pred kojim je izazov zrele rukometne karijere.
Španjolska obećana zemlja
„Ako bi živio negdje izvan Hercegovine onda bi to bila Španjolska. Slični su nama, ali još ležerniji i opušteniji. Vole provode, noćni život, žive od 1-og do 1-og, rado prihvaćaju strance, posebice nas Balkance“, kaže Prce za Španjolce, dok za koridu nema lijepih riječi:
„Sve mi je to nekako glupo i dosadno, ishod predvidiv, bio sam jednom i nemam više želje. U stvari naše su koride bolje, humanije, bik protiv bika“.
Razlaz s Demirovićem
Nakon bogate kadetske i juniorske karijere u reprezentaciji Hrvatske, Nikola Prce je raširenih ruku dočekan u reprezentaciji BiH. Za Vojislava Rađu bio je uzdanica, što se baš ne bi reklo za Halida Demirovića.
„Ostali smo u dobrim odnosima, ali nisam se vidio u njegovim planovima. Pređeš 3.000 kilometara, treniraš, a onda ne ulaziš u igru. Nikad trenere nisam ucjenjivao minutažom, ali moram paziti na svoj igrači i ljudski rejting. Zamolio sam da me više ne zove, a kasnije su me slijedili Šabanović, Obradović… Šteta, imali smo priliku za Austriju“, tvrdi Prce za kojeg razlaz sa Demirovićem nije i konačni zbogom reprezentaciji BiH.
Piše: D. Musa